Ima umjetnika koji su u društvenoj sredini u kojoj su djelovali stvorili istaknuta djela, a da su toj sredini uglavnom gotovo nepoznati. Ima ih koji su bili tek usputni stvaraoci, ali su uspjeli steći opću društvenu popularnost u sredini u kojoj su djelovali. Kamo bi smo smjestili svestranog društvenog djelatnika i umjetničkog stvaratelja Ivu Tijardovića, poznatog, čak i vrlo popularnog kao glazbenika, ali zaboravljenog kao likovnog stvaratelja?
Splićanina Ivu Tijardovića resila je svestrana umjetnička djelanost. Bio je istaknuti društveni i politički djelatnik, novinar, skladatelj, dirigent, koreograf, senograf, prevoditelj, karikaturist, slikar i grafičar. Na svakome od tih područja pružio je doprinosa. Ono što ipak povezuje sve te naoko raznolike Tijardovićeve djelatnosti je neprestana živa stvaralačka djelatnost i vedrina tog duha u radu. Kao da je s veseljem prihvaćao svoje doba, svoju društvenu sredinu, svoj grad Split, svoju glazbu i svoju likovnost, spajajući često te različite značajke u sretne skladbe.
Bilo je nečeg tipično dalmatinskog i tipično splitskoga u čitavom njegovom životu i djelu: zanos, južnjački temperament, a često i brzo napuštanje jednoga, a prihvaćanje drugoga, novoga. Potekao je iz pučke splitske sredine, rođen 1895. u stanu u istočnim zidinama Dioklecijanove palače; a zatim je živio na današnjoj Poljani kraljice Jelene, uvijek u istom starom i povijesnom splitskom okolišu.
Bilo je to doba pohrvaćene splitske Općine, kada se u gradu još govorilo i hrvatski i mletački talijanski. Bio je skromnog obiteljskog podrijetla. Nad vratima gostionice njegovoga oca stajala je tabla s natpisom splitskog slikara Dunava Rendića, koji se u njih i hranio. Dječak je pjevao u crkvenom zboru, a u glazbu su ga rano uveli orguljaš Eligio Bonamici i violinist Armando Meneghello. Usto je pomagao slikaru Vinku Draganji na oslikavanju crkve Sv. Dominika.
U Realnoj gimnaziji sprijateljio se s Radovanom Tommaseom, budućim splitskim slikarem. U malenom atelijeru na bastionu kod kazališta sretao je rano i druge tadašnje splitske slikare i kipare. Ujedno je među prvima u Splitu igrao nogomet u Hajduku, oblikovavši dresove igrača. Kasnije je skladao operetu Kraljicu lopte, koje je izvedena na Hajdukovom igralištu.
Crtanjem se bavio prije rata, a nakon mobilizacije 1915. završio je kao zarobljenik, u talijanskoj vojsci, gdje je također izvodio neke zidne slikarije. Nakon rata počeo je Tijardović studirati arhitekturu u Beču, ali ga je ona malo privlačila, a više zabavni, scenski i glazbeni život bečkoga društva.
Za bečku pomodnu reviju Faun slikao je Tijardović 1920. i 1921. kolorirane crteže zabavnog i mondenog zapadnoeuropskog društva u tadašnjem poslijesecesijskom stilu zvanom art déco. Ti su crteži vrlo uspješno objavljivani u Beču i u pomodnoj reviji Wiener Mode. Radeći na tim crtežima bečkih i naših likova i zbivanja Tijardović je prihvatio jedan tada rijetki oblik slikanja sličan karikaturi, zvan macchiette.
Slikao je likove u osnovnim linijama, ističući njihove osobne značajke, ali ne kao uobičajene šaljive karikature, nego s naglašavanjem tih osobnih ili širedruštvenih značajki. U tom je stilu izradio osam serija koloriranih crteža raznih suvremenih motiva, koje su bile objavljene kao razglednice, danas rijetke sačuvane. Teme pojedinih serija bile su Internacionalni plesovi, Vojne uniforme, Politika u svijetu, Europske teme i dr. Ti osebujni, stilski ali i osobno oblikovani Tijardovićevi motivi bili su istaknute likovne vrijednosti, ali ujedno, bez sumnje, značajna ostvarenja tada suvremenog art déco stila u zapadnom svijetu.
U istom je stilu izveo i album sa serijom obojenih grafika, otisnutom u 10 primjeraka pod naslovom MACCHIETTE TIJARDOVIĆ, od kojih se jedini poznati nam sačuvani primjerak nalazi u Sveučilišnoj knjižnici u Splitu. Nekoliko Tijardovićevih crteža splitskih likova čuva se i u Galeriji umjetnina u Splitu. Tijardović je, iz znatiželje, ali i trbuhom za kruhom, slikao crteže i karikature iz dnevnog života za Jutarnji list, Koprive, Štandarac, Duju Balavca i druge.
Mo Ivo Tijardović proslavio se, i u širim, naročito splitskim slojevima, kao glazbenik popularnih opereta, osobito Male Floramuye i Splitskog akvarela, koje su postale gotovo dio splitskog građanskog folklora, uz druge operete i opere splitskih motiva: Zapovijed maršala Marmonta, Kraljica lopte, Pierrot Ilo, Dimnjaci uz Jadran, Marko Polo, Dioklecijan. Zanimljivo je da je Ivo Tijardović, ne samo kao glazbenik, već i kao slikar, za sve te svoje opere i operete, sam naslikao sceografije scenskih prostora, kao i kostimografije likova u njima.
Usto je kao tada cijenjeni i traženi grafički slikar izvodio naslovne ilustracije za brojne tada objavljene zasebne skladbe, umjetničke i one tek zabavne šansone, kao i ilustracije u nekim časopisima, knjigama i plakatima. U kasnijim se godinama posvetio uljenom slikarstvu na platnu, ali nam je poznato tek nekoliko slika u njegovom vlasništvu.
Kao istaknuti javni i politički djelatnik Mo Ivo Tijardović je živo sudjelovao u kazališnom i glazbenom životu Splita, osobito pri osnutku Hrvatskog narodnog kazališta (1940-1941) u kojemu je prihvatio dužnost intendanta, do Drugog svjetskog rata. Objavio je i nekoliko opširnijih tekstova o kazalištu.
Otišavši 1943. u partizane, obradio je i pučku splitsku pjesmu Marjane, Marjane. Od 1945.-1949. bio je intendant Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, a 1949.-1954. ravnatelj Državne muzičke akademije u Zagrebu.
Umro je 1976. U Zagrebu, slavljen uglavnom po operetama Mala Floramye i Spli’ski akvarel, što su se često izvodili u splitskom i zagrebačkom kazalištu, zaboravljen ili nepoznat po svojim ostalim glazbenim scenskim ostvarenjima, a do danas potpuno nepoznat kao istaknuti likovni stvaratelj.
Tijardović se sa svojim operetama Mala Floramye i Spli’ski akvarel izvanredno suživio sa svojim splitskim pukom, zadržavši u tim scenskim prirredbama dio građanskog Splita prve polovine prošloga stoljeća, kao ni jedan drugi umjetnik. Ilustrativne, scenografske i kostimografske njegove obrade tih, i drugih, izvedbi još su ga više približile tome splitskome puku. Navedena pak Tijardovićeve art déco likovna ostvarenja stavljaju ga u prvi red ne samo splitskog, nego i šireg hrvatskog slikarstva.
Zaslugom splitskog izdavača Naklade Bošković i Zaklade Karla Grenca (u kojoj se čuva Tijardovićeva osobna i javna ostavština) objavljena je 2012., ilustracijama reprezentativna, monografija ‘Nepoznati Tijardović’, koja bi mogla skladatelju Ivi Tijardoviću vratiti i njegovu likovnu zaslugu.
Datum objave: 04.07.2014.
