Autor: Ružica Tadić Tomaz
U Nürnbergu je u četvrtak, 15. siječnja o. g. otvorena izložba slika ‘Erinnerungen: Zwischen zwei Flüssen’ (‘Sjećanja: Između dviju rijeka’ ) hrvatsko-njemačke autorice Lidije Jahr-Weis u sklopu projekta ‘Geschichte(n) im Gepäck’ (‘Priče i povijest iz prtljažnika’) u prostorijama Caritasove akademije CPH. Izložba je otvorena sve do 28. veljače o.g. To je bio povod za kratki intervju s autoricom.
Kada je započela Vaša ljubav prema slikarstvu?
– Otkad znam za sebe. Već kao dijete bila sam zaokupljena slikama. Stalno sam nešto po svuda crtala, slikala, izrezivala. Ukućanima je to po malo išlo na živce jer sam slikala po podu, po zidovima… Sjećam se još dobro kako je nastala moje prvo ulje na platnu. Kao jedanaestogodišnja djevojčica pronašla sam u nekadašnjoj Gavrilovićevoj vili u Petrinji, koja je tada bila napuštena, karton A3 formata obložen platnom i na tom sam kartonu naslikala svoju prvu sliku u toj tehnici. Tu je sliku moja baka Ana čuvala sve do svoje smrti, obješenu u svojoj spavaćoj sobi poviše kreveta.
Sa četrnaest godina napustili ste domovinu. Zašto? Kako ste se osjećali? Kako Vas je prihvatila nova sredina?
– Domovinu sam napustila u jesen nakon završenog osmog razreda jer je moj otac dobio posao u Sveučilišnoj bolnici u Erlangenu. Tog najljepšeg ljeta u domovini smo hodali bosonogi, bili slobodni, bezbrižni, kupali se, uživali punim plućima mladenačku slobodu. Nakon toga došla sam u novu, stranu sredinu. Osim što sam morala biti odvojena od starih prijatelja, bila sam odvojena i od obitelji jer su me roditelji upisali u internat u Bambergu. Čak i moju sestru, koja je bila u istom internatu, nisam smjela redovito posjećivati. Ističem i to da tada nisam znala ni riječ njemačkog jezika! Posljedica toga je da sam ja, kao i mnogi drugi, morala doživjeti puno osobnih neuspjeha, prije nego što sam uspjela izboriti svoje mjesto u njemačkom društvu. Za moje današnje mjesto u društvu nisam zaslužna samo ja, već mnogi moji životni suputnici. Ponajprije moja mama, koja je nesebično financirala moj studij, moji prijatelji kako iz Hrvatske tako iz Njemačke, moja obitelj, učitelji, suradnici, koji su mi nesebično pomagali ostvariti željene ciljeve.
Zašto ste svoju izložbu nazvali ‘Sjećanja: između dviju rijeka’?
– Svatko nosi svoj zavičaj, rodni kraj u srcu i onda kada se seli u nepoznato. Podsvjesno traži mjesta koja ga podsjećaju na njegov zavičaj. Tako i ja. Uvijek sam tražila blizinu rijeke jer sam odraslu uz Koranu, Kupu, Mrežnicu, kao i brežuljke, parkove, šume. S vremenom Pegnitz, rijeka koja protječe kroz Nürnberg, postala je moja nova Korana. Danas se i jedna i druga stapaju u jednu rijeku – koja za mene znači zavičaj, dom.
Vaša izložba započinje sa slikom koja se zove ‘Rastanak’. Zašto baš s tom slikom?
– Moja slika ‘Rastanak’ prikazuje oproštaj, ne samo od Verice, tadašnje najbolje prijateljice, već od svega što je ostalo iza mene. Ta slika ujedno nagovještava početak novog životnog razdoblja. Svaki rastanak je izazov, zapravo novi početak. To me i danas pokreće.
Zahvaljujem se na ugodnom razgovoru.
O Lidiji Jahr-Weis
Lidija Jahr-Weis (djevojačko prezime Jaklinović) je rođena 1955. godine u Zagrebu, a odrasla u Petrinji i Karlovcu. Sa četrnaest godina zajedno s roditeljima napušta domovinu. U Njemačkoj živi neprekidno od 1969. godine. Po zanimanju je arhitektica za unutrašnje uređenje i bavi se samostalno tim poslom više od trideset godina. Intenzivno slika zadnjih desetak godina i ovo joj je četvrta samostalna izložba. Ima hrvatsko i njemačko državljanstvo.
Datum objave: 11.02.2015.
