Razgovarali smo s don Zvonimirom Gavranovićem, hrvatskim svećenikom iz Sydneja, koji je objavio knjigu pod naslovom Bleiburg: Massacre of the Croatian People 1945, (knjiga se može naručiti na ovoj e-mail adresi: https://www.amazon.com/Bleiburg-Massacre-Croatian-People-1945/dp/1922582786).

Ono što je zanimljivo je činjenica da je rođen u Austriji 1946. godine, no s roditeljima je migrirao u Australiju već 1950. godine, a danas don Gavranović djeluje kao svećenik na župama u Sydneyu.

Koliko danas hrvatska javnost u domovini i u inozemstvu zna i vodi računa o detaljima i posljedicima tog povijesnog događaja, Bleiburške tragedije?

Neki su jako zagrijani i čuvaju u svom srcu obljetnicu te tragedije i rade na tome da je strani svijet upozna. Za australski narod, Dan Anzac-a koji se obilježava 25. travnja je jako važan dan u Australiji i Novom Zelandu.  

To je dan kad su se 25. travnja 1915. australska i novozelandska vojska iskrcale u Galipolju, na sjeverozapadu Turske što je veliki početak, jer su australska i novozelandska vojska na taj način započele borbu u Prvom svjetskom ratu.  U toj borbi, koja je trajala oko tri mjeseca, ukupno je poginulo oko 600.000 australskih vojnika, međutim, ne znam koliko je novozelandskih vojnika tada stradalo.  

Svake godine 25. travanja je službeni praznik i na taj dan se australski narod sjeća svih ratova u kojem su australski vojnici sudjelovali i gdje su Australci izgubili svoje živote. Taj dan australski narod se ne samo sjeća ljudi koji su poginuli u ratovima, nego se održavaju i predavanja o besmislu rata. Svi slojevi  australske vlade sudjeluju u tome.

Ja mislim da Hrvati sada u Hrvatskoj žive bolje nego što su ikada živjeli, ali ne priznaju to. Moj dojam o današnjoj Hrvatskoj je da ona ide naprijed jako velikom brzinom, ali narod to tamo ne vidi. Pogledajte samo koliko se cesta i autocesta izgradilo, i to sve od kad je Hrvatska postala slobodna. Prošle godine (2024.) kad sam zadnji put bio u Hrvatskoj, iznenadila me usluga trgovaca u trgovinama i njihova ljubaznost, svi žele pomoći. Puno su uljudniji sad, nego u vrijeme komunističkog režima.

Naša policija jako dobro djeluje, nije nimalo lošija od australske policije. Kad susretnem naše policajce u domovini, ja im čestitam na njihovom radu i djelovanju.

Ono što je sramota je da Hrvati u Hrvatskoj ne cijene slobodu koju imaju. Na prošlom glasanju je samo četrdeset posto Hrvata izašlo na izbore, a u Australiji 97% stanovnika ne propušta glasovanje. Velika je to razlika.

U Hrvatskoj govorim ljudima da bih ja uveo ono šta imamo u Australiji, tj. obvezu da se mora izići na glasanje. Ako ne ideš na glasanje, onda trebaš platiti kaznu. Meni se ne sviđa da hrvatska mladež ide u strane zemlje raditi. Puno se čuje i govori kako u Hrvatskoj nema posla, ali ja vjerujem ako osoba hoće raditi, naći će posao. Kad su Hrvati dolazili u Australiju 1950, 60-ih i 70-ih godina, oni su sve radili, u tvornicama, građevini, kopali su ceste, sjekli šećerne trske u Queenslandu, to je bio vrijedan narod. Nisu se stidili raditi ni najprljavije poslove.

Ove godine će 8. svibnja Britanija i Europa slaviti veliku osamdesetu obljetnicu mira u Europi, ali ništa se neće spomenuti što se dogodilo u južnoj Austriji, tjedan dana kasnije.

Je li se po vašem mišljenju i istraživanjem povijesnih okolnosti, tako nešto ikako moglo izbjeći?

Ja mislim da se Bleiburška tragedija hrvatskog naroda mogla izbjeći da se Hrvatska dobro vodila u onim teškim, ratnim okolnostima. Moj zaključak je da dr. Ante Pavelić nosi veliku odgovornost za tu tragediju. On nije pokazao to vodstvo što se trebalo pokazati u onim vrlo teškim ratnim okolnostima, što sam iznio u svojoj knjizi: Bleiburg: Massacre of the Croatian People 1945. Bitno je ovdje spomenuti ovu činjenicu, da su ustaše uhvatili Franju Tuđmana za vrijeme Drugog svjetskog rata, oni bi ga možda ubili, ali nastavno na to, nakon četrdeset pet godina događa se nešto nevjerojatno – dr. Tuđman je ‘spasio Hrvatsku’. Kada sam to rekao jednom hrvatskom rodoljubu u Sydneju, on me upita: Di je pravda?

Koliko je posljedica taj događaj ostavio na modernu hrvatsku državu, njezin narod i sveukupnu svijest hrvatskih građana?

Više od četrdeset godina Hrvati u Hrvatskoj nisu smjeli govoriti o hrvatskoj Bleiburškoj tragediji. Tek kada je dr. Tuđman bio izabran za predsjednika Hrvatske 1989. godine, hrvatski narod se osjećao slobodan, više se nisu bojali tajne policije i polako je ta tragedija došla u javnost. Hrvati su živjeli više od četrdeset godina u komunističkoj, policijskoj državi i to je ostavilo traga na hrvatskom narodu, na njihovom mentalitetu. Neki ni dan-danas ne pokazuju zanimanje i ne mogu se zainteresirati za ovu povijesnu tragediju.

Što vi milsite, imaju li danas mladi naraštaji, dovoljno razumijevanja, osjećaja i zanimanja za hrvatsku prošlost i povijest?

Na pitanje, je li mladi naraštaj ima dovoljno razumijevanja i osjećaja za hrvatsku povijest i prošlost, to zavisi od školske naobrazbe. Poznavati našu povijest je vrlo važno, jer tada upoznamo i sami sebe. Povijest ima veliki utjecaj na ono kakvi smo. Upoznavanjem povijesti puno bolje upoznajemo odakle smo došli i zašto smo ono što jesmo. Isto tako, ako ne poznajemo našu povijest onda ćemo praviti iste pogreške kao i naši pradjedovi. Povijest je jako važna učiteljica koja nas uči kako da živimo i djelujemo danas i gradimo bolju budućnost.

Kako oprostiti, kako ne zaboraviti da moderna Hrvatska još nije napravila lustraciju i razriješila sa svim krivcima i odgovornima iz tog vremena?

U mojoj knjizi Bleiburg: Massacre of the Croatian People 1945. najvažnija pogavlja su zadnja poglavlja i ta nose naslov: Obraćenje, Oprost i Mir, i to je jedini način naprijed. Svi narodi, čak i oni koji su jedni drugima najveći neprijatelji, moraju naći način da se obrate, oproste i žive u miru jedni s drugima. Trebamo biti svi svjesni da  su krivci za Bleiburšku tragediju umrli. Usto, ako su im djeca živa, djeca nisu kriva za zločin njihovih roditelja. Južna Afrika nam daje dobar primjer za to. Svako u svijetu je svjestan zla što su bijelci činili crncima u Južnoj Africi. Vodstvo Nelsona Mendele nije pitalo za osvetu, nego da onaj tko je zlo nanio prizna zlo i pita za oprost. Nije bilo kažnjavanja, nego obraćenje i oprost, i društvo je išlo naprijed.

Kako se vam čini današnja Hrvatska i u kojem pravcu ide? Imamo svijetlu budućnost pred nama i što još možemo promijeniti kako bi nam bilo bolje?

Ja vam na ovom mjestu moram malo kazati o sebi. Rođen sam u Austriji 1946 godine. Moji su roditelji iz Imotske krajine i bili su izbjeglice iz Hrvatske. Mi smo došli u Australiju 1950 godine. Kad smo došli u Australiju, upoznali smo i druge naše sunarodnjake, većinom podrijetlom iz Dalmacije, koji su bili obiteljski ljudi, dobri radnici, pomagali bi jedni druge i podržavali svoje domaće običaje.

U svim velegradovima Australije, Hrvati su osnovali nogometni klub Croatia, i svatko tko je navijao za Croatiju je želio slobodnu i nezavisnu Hrvatsku. Svi smo čeznuli za slobodnom domovinom.

Danas dobivam dojam da Hrvati u Hrvatskoj jako dobro žive. Mislim da žive bolje nego ikada, ali strašno kukaju. Ipak, Bogu hvala, Hrvatska napreduje, ima više poštenja u društvu nego u vrijeme komunističke vladavine.

U demokraciji i zapravo svugdje, budućnost države ovisi o plemenitosti građana. Ako narod nije plemenit onda država strada, a ako je narod plemenit, onda država napreduje. U tome vjerske zajednice igraju veliku ulogu. Važno je da svi, crkve i vjerske zajednice, razvijaju dobre odnose jedni s drugima i da rade skupa za dobrobit naroda. Vjerske zajednice igraju veliku ulogu za razvitak dobre volje u narodu i u svijetu.  

Autor: Nenad Ante Muštra Datum objave: 15.02.2025.