Nakon što su brojevi potvrdili ono što svi znamo već više godina, jedno kratko vrijeme ova tema je još bila aktualna. No, vrlo brzo su je progutale dnevnopolitičke aktualnosti, koje možda i (ne)izravno imaju za posljedicu odlazak Hrvata u inozemstvo. Idemo je ponovno oživjeti kako bi možda barem malo nekoga potaknuli na razmišljanje.
U protekle skoro dvije pune godine svakodnevno slušamo u medijima o brojevima, na početku su to bilo jednoznamenkasti, a s vremenom su postali i dvoznamenkasti, pa i troznamenkasti, a onda su krenuli četveroznamenkasti i tako dalje. Da vas ne zamaram, znamo svi o čemu govorim i koja je tema još aktualna. Nedavno su izašli prvi podatci popisa stanovništva iz kojih možemo iščitati da je u Hrvatskoj u odnosu na prošli popis stanovništva, koji je izvršen 2011. godine, broj stanovnika smanjen za 396.360. Dakle iz Domovine je iselilo skoro 400.000 ljudi u potrazi za drugačijim ili boljim načinom života.
Koji su razlozi odlaska ‘trbuhom za kruhom’?
Ovdje kao i svakom sociološkom problemu teško je donijeti neki sveukupni zaključak. Svatko od ovih stotina tisuća je vjerojatno imao svoju neku misao koja ga je dovela do toga da se odluči za odlazak iz rodne kuće. Nije suludo za pretpostaviti da je većinu potaknula teška ekonomska situacija u mikro okruženju u kojem su živjeli. Netko možda nije mogao podnijeti i neke nepravedne raspodijele unutar nekih društvenih zajednica. Vjerojatno bi mogli nabrajati još ne znam ni ja koliko kartica teksta mogućnosti, odnosno nemogućnosti koje bi nekoga mogle nagnati na odluku da napusti sve poznato, uputi se u tuđinu i krene iz početka sve graditi.
Tko je kriv da stotine tisuća ljudi više ne vide perspektivu života u svojoj Domovini i na svojoj rodnoj grudi?
Na ovo pitanje teško je sažeto odgovoriti. Trebali bi malo drugačije gledati na ovaj problem. Na primjer, ako su nam krivi političari ili neki političar po imenu i prezimenu, moramo pogledati što smo mi napravili na tom njegovom putu. Jesmo mi glasali za nju ili njega? Jesmo li se trudili uklopiti u sustav koji je ta pojedina politička organizacija uspostavila, pritom mislim i izravno i neizravno?
Što smo mi pokušavali napraviti u tom cijelom sustavu? Jesmo li nijemo promatrali ili smo ljubomorno govorili kako su se lijepo snašli? Jesmo li govorili da ovi neki kradu, ili, neka nas kradu naši, bolje oni nego netko tko nije naš, ma što to značilo? Stvarno je teško prešutjeti neke stvari koje slušamo i uz koje odrastamo u ovih par desetljeća naše mlade Domovine.
Realno, teško da postoji bila kakva mogućnost povratka iseljenika. Priče koje slušamo da bi se netko vratio, u većini slučajeva su tješenje samog sebe ili se na taj način netko bori protiv nostalgije, koju je ipak teško izbjeći. Lijepo bi bilo kada bi uspjeli očuvati svoju kulturu i jezik gdje god se nalazili i da ostavite to duhovno bogatstvo svojoj djeci u nasljeđe.
Naši ljudi se u većini slučajeva lako asimiliraju gdje god dođu tako da i po tom pitanju ne upadaju u oko u sredinama gdje borave po nečem lošem, nego iako uvijek stranci, izbore se za solidan položaj u društvu. Mi Hrvati koji živimo u hrvatskom iseljeništvu odavno smo već pokazali da se snalazimo bilo gdje da odemo.
Lijepo bi bilo kad bi za vrijeme idućeg popisa stanovištva taj broj bio bar upola manji. Idući popis je za deset godina, a oni koji su zaduženi za vođenje brige o sustavu na nivou gradova, regija i države moraju nešto radikalno poduzeti kako bi svi u Domovini imali iste mogućnosti za rad i napredovanje. U svoje potomke i svoju okolinu trebamo uvijek usađivati ljubav prema mjestu gdje živimo, prema regiji i na kraju prema Domovini. Tako bismo svi skupa imali više elana i krajnjim naporom bi se trudili ostati i izgraditi sebi život na svojoj rodnoj grudi, premda bilo i malo teže nego negdje drugdje.
Možda je ovo sve skupa teška i nemoguća zadaća, ali treba uvijek imati vjere i nade u bolje sutra, ma koliko god teško bilo nadati se tome.
Autor: Ivan Novokmet Datum objave: 17.02.2022.
