Autor: Gojko Borić
Za Hrvatsku bi dijaspora bila od velike koristi ako bi to htjela
Mali broj naroda u Europi ima tako veliku dijasporu kao Hrvati. I površno gledajući to bi moglo biti veliko blago za domovinstvo samo ako bi političari i gospodarstvenici to htjeli. Nama izgleda da se na iseljeništvo uglavnom gleda kao na ‘kravu muzaru’.
Neke suvisle politike spram dijaspore nije bilo, a nema ni danas. Vladajući svih boja u Hrvatskoj kao da ne znaju što da urade sa svojim iseljenicima, osim prešutna traženja ‘pošalji lovu i ostani u inozemstvu’. Neki su se iseljenici vratili i bili su uspješni u politici i gospodarstvu, ali njih nije bilo mnogo, ostali su se razočarali i vratili u svoje postojbine u tuđini. Mnogi nisu ni pokušali vratiti se u ‘stari kraj’. O svemu rečenome nedostaju stručni radovi iz kojih bi se mogli izvući konkretni zaključci kako dijasporu, barem djelomično, vratiti u domovinu.
Ponajprije Hrvati koji stalno žive u inozemstvu, a imaju hrvatsko državljanstvo, (u njih ne spadaju Hrvati koji su državljani druge hrvatske domovine, Bosne i Hercegovine) trebali bi dobiti pravo dopisnoga glasovanja, (njemački Briefwahl). Dosadašnji način glasovanja u hrvatskim diplomatsko-konzularnim predstavništvima nikako nije podesan za izlazak na izbore spomena vrijednoga broja iseljenika.
U slučaju da inozemni Hrvati dobiju dopisno glasovanje mogli bismo se nadati da bi u Hrvatski Sabor ušlo barem desetak njihovih zastupnika koji bi itekako mogli utjecati na oblikovanje politike spram dijaspore i uopće države politike jer, vjerojatno, bez njih se ne bi mogla obrazovati ni jedna koalicija. Ti bi zastupnici unijeli u Sabor svoja politička iskustva iz zemalja u kojima demokracija ima veću tradiciju i vrijednost.
Oni bi bili veliko obogaćenje za hrvatski parlament. Vlada koja bi zavisila od tih zastupnika trebala bi uspostaviti Ministarstvo useljeništva koje bi dobilo sva sredstva, pa i financijska, primjerice, oslobađanje od poreza za useljenike nekoliko godina nakon povratka, kako da animira ‘dijasporaše’ da se vraćaju u svoju staru domovinu. Trebalo bi pogledati kako ta pitanja rješavaju izrazito iseljeničke zemlje kao, primjerice, Irska i Izrael.
Ako netko misli da takvo ministarstvo nije potrebno jer bi bilo podvrgnuto promjenama koalicija, Sabor bi mogao osnovati i staviti pod svoju kontrolu trajnu Agenciju za useljavanje koja bi dobila sve ovlasti za pomaganje iseljenicima da se odvaže na povratak u Hrvatsku i hrvatske dijelove Bosne i Hercegovine.
No trebalo bi pronaći načine kako da se snažnije povežu s domovinom i oni iseljenici koji žele stalno ostati u inozemstvu. Ovdje nema prostora za raspravljanje o tim oblicima suradnje, ali fantaziji tu nema kraja. To bi se poglavito moglo odnositi na iseljeničku djecu koja bi kratko vrijeme boravila u Hrvatskoj i možda donijela odluku o povratku čim se profesionalno osposobe za život u domovini.
Stariji iseljenici kao umirovljenici mogli bi dobiti mogućnost trajnoga ili privremenoga boravka u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini gdje bi trošili svoju penziju na vlastitu korist i korist države. Svijet u kojemu živimo sve više se internacionalizira. Stranci naveliko kupuju nekretnine u najljepšim dijelovima Hrvatske, pa se pitamo zašto u tome naša država ne bi svojim fiskalnim sredstvima dala prednost ljudima iz dijaspore?
To bi bilo sasvim legitimno. Neki bi iseljenici bi mogli ostati u inozemstvu i ulagati u hrvatskom gospodarstvu. Mogle bi nastati brojne mješovite hrvatsko-inozemne tvrtke. Hrvatski stručnjaci s radnim mjestom u inozemstvu mogli bi dobiti pozive da neko vrijeme rade na istim ili sličnim institucijama u Lijepoj našoj.
Što da pričamo dalje. Osmjelit ćemo se na tvrdnju da je Hrvatskoj dijaspora potrebnija nego obratno, iseljeništvu Hrvatska jer ono, u krajnjem slučaju, može i bez nje. U prvom slučaju riječ je o idealnim i materijalnim koristima, u drugom samo o emocionalnim. Ovo bi izabrani predstavnici hrvatskoga naroda na svim razinama u domovini trebali prisvojiti kao dio svoje politike.
Inače, moglo bi se dogoditi da Hrvatska radi sve većeg opadanja broja svoga pučanstva i naseljavanja ljudi iz susjedstva, za dva do pet desetljeća više ne bude Lijepa naša nego Lijepa njihova. To ne bi bilo nikome u interesu pa ni inozemstvu jer bi moglo izazvati međunacionalne sukobe kakve doživljavamo u susjednoj Bosni i Hercegovini koja već više od dva desetljeća živi na rubu raspadanja, a u njoj Hrvati, kako rekosmo, kopne kao snijeg u proljeće.
Datum objave: 02.08.2014.
