Pije otprilike dvanaest godina, E-Plus, odnosno vama poznatiji Elipso nas je vodio negdje u ovo doba u studijsku posjetu Turskoj.
Prvog dana smo posjetili tvornicu gdje se proizvode BEKO i još neki drugi – “zapadni” brandovi strojeva za pranje rublja. Prije ulaska u sam pogon proizvodnje, odslušali smo uvodno predavanje o toj tvornici.
Sjećam se da me izuzetno fascinirao podatak da se u tvornici svakih deset sekundi proizvede jedan stroj za pranje rublja. I to ne samo sklapanje, već proizvodnja od nule.
Doslovno se bubjevi za pranje režu iz lima i u presi formiraju i buše rupe, zavaruju i montiraju u gotovi stroj. Zaliha za proizvodnju zapravo i nema, nema skladišta repromaterijala, nedovršene proizvodnje… Iz kamiona se istovaruju role lima koje viljuškaristi odvoze do presa.
Kad smo prolazili kroz pogone, ugledali smo ogromnu proizvodnu traku i ljude koji sasvim normalno, bez žurbe rade taj posao. Nisam vidio “goniče robova” koji bi te ljude tjerali da postignu proizvodnju jednog stroja u deset sekundi.
Ne… Tamo sam vidio istinski zadovoljne ljude.
U jednom trenutku se oglasila sirena. Traka je stala, sve se utišalo. Neki ljudi sa prostirkama krenuše van, drugi sa kutijama cigareta. Jedna skupina je prostrla prostirke i obavljala svoje molitve, druga skupina je izašla van, pušili su i pili kavu.
Nakon nekog vremena se opet oglasila sirena, svi su bili na svojim radnim mjestima i proizvodna traka se pokrenula. Tako u jednoj smjeni bude nekoliko prekida za pauzu/molitvu.
Tih, čini mi se 1600 radnika, u tri smjene, svakih deset sekundi od nule, od sirovog lima proizvede jedan stroj za pranje rublja.
Ti radnici žive u Istambulu, gradu kod kojeg je sa jedne strane na drugu stranu grada cca 180 kilometara. Voze se na najskuplji benzin na svijetu, od šest traka u gradu nekim čudom formiraju devet, deset – po potrebi.
Svi imaju najmanje dvije sirene različitog zvuka u automobilima i u vožnji vječito nešto trube.
Direktorica marketinga mi je na večeri uz Bospor rekla da postoje mnogo zvučnih signala od kojih svaki ima neko značenje. Ti znakovi uopće ne znače da je netko ljut, već da se želi ispred vas ubaciti u kolonu, ili se žuri, pa moli da se ljudi razmaknu kako bi se progurao naprijed.
Bio sam iznenađen da u hotelu Divan spremačice dođu više puta na dan.
U predvorju hotela je neki stari gospodin prodavao razglednice, što već odavna kod nas nisam vidio. Među razglednicama je bila i jedna sa slikom Kemala Ataturka, pa sam sa gospodinom započeo razgovor o njemu i Turskoj danas. U tom razgovoru ga pitam zna li zašto spremačice dolaze puno puta u sobu, a on mi reče da je Turska godinama imala atribut loših prljavih hotela, pa su Turci, želeći popraviti dojam, otišli u drugu krajnost – perfekciju.
I da, na pola turskih kuća su turske zastave, jer je Turska vječito u nekom ratu. Vječito se prosvjeduje, no rekli su nam da se ne obaziremo, jer svi prosvjednici znaju da Istambul živi od turizma, pa su čak ponekad spremni u tišini propustiti grupu turista koja prolazi tom ulicom ili trgom, pa nakon prolaska se vratiti galami i prosvjedima.
Nakon posjete tvornici televizora u kojoj su tog trena proizvodili televizore jednog od najjačih svjetskih proizvođaca, promijenio sam mišljenje o Turskoj i njihovoj tehnologiji…
Autor: CroExpress Datum objave: 10.03.2021.
