Da me nikad više ne probudi eksplozija pored prozora sobe u kojoj spavam u Jastrebarskom. Da me nikad više ne zastraše orkani koje sam izbjegao na Zrinjevcu, a onda i drugi dan kod Kazališta. No isto to ne želim nikom drugom, niti na istoku niti na zapadu, niti na sjeveru niti na jugu ove kugle zemaljske.
Daj Bože da ratujemo šahovskim figurama, sekundama na štoperici, okruglim loptama… Daj Bože da “za rat” djecu spremamo u školama, a onda ih “u rat” šaljemo olovkom i papirom na matematičke olimpijade.
Sjećam se dana kad je poginuo moj školski prijatelj Pero.
Točno pamtim kad mi je tadašnja ravnateljica škole došla u informatičku učionicu gdje sam učio “djecu koja uče djecu” iliti nastavnike i učitelje škole. “Poginuo je tvoj školski kolega Petar”, rekla mi je tada.
Petar je bio iz siromašne obitelji, vrhunski trkač i atletičar. Umjesto da se naš Pero borio sa štopericom, dobio je pušku.
Išao sam s Perom u školu četiri godine. Nije on mrzio nikog. Zapravo, svi mi nismo mrzili nikog. Bili smo na pragu radnog vijeka i vjerovali u “bolje sutra”… Tako sam i ja oformio prvu pravu informatičku učionicu i započeo frontalnu borbu da djecu i odrasle naučim korištenju kompjutera.
Pucao sam iz svih oružja i nemilice rafalno kosio neznanje. Znatiželjne oči mojih učenika od 120 do 720 mjeseci su mi bile najveća plaća.
Ne daj Bože više rata. Nikad. Nikom. Nigdje na Kugli.
Ako je nekom dosadno, nek igra nogomet, nek se bori sa štopericom ili šahovskim figurama, nek se bori kao poduzetnik na tržištu ili se nek bori kao pošten, odgovoran i korektno plaćen zaposlenik na svom radnom mjestu…
Nek se budi uz cvrkut ptica pokraj svog prozora…
Volimo svoje, no poštujmo tuđe.
Jedini pošteni modus vivendi je miroljubljiva aktivna koegzistencija. I to ne ona iz doba “nesvrstanih”. Miroljubljiva aktivna koegzistencija među susjedima u ulici, sugrađana i sumještana, naroda i državljana, pripadnika političkih neistomišljenika.
Elementarne nepogode poput potresa pokazuju nam da smo doslovno zrnce prašine na zrnu prašine u odnosu na veličinu svemira, a umislili smo da smo vladari svijeta. Kad netko oboli, onda shvati da ni samim sobom ne može vladati, jer je neka tvorevina od par desetaka milimetara jača i ne možeš joj ništa.
Rođeni smo slobodni pod nebeskim svodom. No naša sloboda nije bezgranična. Ograničena je pravima drugih. Tako mi imamo taman toliko slobode, koliko konzumacijom te slobode ne ugrožavamo drugima pravo na njihovu slobodu.
“Ne čini nikad ništa nekom što ne želiš da drugi učine tebi.” Ako niste mazohisti, onda vam je to jedini zakon koji vam treba uz onaj Kristov: Nikome ništa ne dugujete osim da jedni druge ljubite. Tako ćete ispuniti Zakon.
Autor: CroExpress Datum objave: 01.05.2021.
