Opet nas bude tamjanovi mirisi, iznova nam sviću suzna svibanjska jutra, sjećanjima na tragediju Hrvata, u posljeratnim stradanjima, nekoliko stotina tisuća zvjerski ubijenih i nehumano bačenih u jame i rovove zatrpani, uništeni obitelji, djece, majki, očeva, stričeva i ujaka!, ovako je javno progovorio o Bleiburgu – tragediji hrvatskog naroda Ivan Kujundžić, poznati hrvatski akademski kipar i umjetnik.
U nastavku pročitajte tekst u cijelosti:
Ova tragična sudbina Hrvata ne smije ostati pučka saga s navučenim zastorima političkog teatra nad dramom zabranjene istine, što upravo dio struktura vlasti čini, dolazeće „folklornim“ pijetetom, prekriveni crnim veo savjesti vlastitih maski, koji se poradi nečinjenja izruguju svim žrtvama i našim stradalničkim obiteljima. Hrvatska kalvarija križnog puta započela je u Zagrebu i tu se treba osloboditi utvrđenom istinom, nad kojim će se nadvisiti kršćanski, humanistički i vjernički i sveljudski oprost, ma koliko to bilo bolno!
Ova, zabranjena komemoracija na Bleiburgu od austrijskih vlasti, kao i skidanje znamena povijesnog hrvatskog grba, nema sumnji, bitno je potpomognuta „ljudima“ naših struktura vlasti, što već nekoliko godina izaziva tešku ljudsku mučninu do krajnjeg poniženja. Subotnja homilija, metropolita Dražena Kutleše, Blajburškim žrtvama, u Macelju, zadnje je krik s ambona ljekovite Riječi s mirisima tamjana; „Jer je živa riječ Božja, i djelotvorna i oštrija od svakoga mača oštra s obje strane i prodire sve do rastavljanja duše i duha, i zglavaka i mozga, i sudi mislima i namjerama srca“(Heb4:12.)
Upravo je takvu riječ Božje vjere, nadbiskup Kutleša izrekao, u traženju istine s jasnim apelom vlastima: „Potrebno je i da to učinimo neuvjetovano te da to bude trijezno, objektivno i pošteno, jer rat je uvijek; poraz za čitavo čovječanstvo, a ovakva podmukla likvidacija ratnih zarobljenika okrutan je i otužan zločin koji se ne može opravdati nikakvim izlikama. Svaki je nepravedno oduzeti život vrijedan, neovisno o tome komu je život oduzet i tko je krvnik koji život oduzima.“
Stoga se naša sva nacionalna duhovnost i pamet mora okupiti i zbrojiti te ovu najveću komemoraciju vratiti u Zagreb i Hrvatsku odakle je i krenula! Jer ovo se već doima kao povlačenje s mjesta na mjesto tragedija, gdje se stječe dojam novog poniženja i obeščašćenja žrtve i nas samih i sve se više pretvara u karavanu po tuđim zemljama i naše bježanje od odgovornost organizianja Blajburške komemoracie u Hrvatskoj. To nikako ne znači kako ne treba otići ponovno na Bleiburg i Dravograd, Macelj i do podnožja Medvedice i Žumberka, Velebita i Dinare, Mosora i Bijakovskih jama i dolaca, pa sve do Dubrovačke Dakse?! Jednako tako put Bjelovar i do Zemuna, jer ako Srbija traži komemoraciju u Jasenovac i mi trebamo komemorirati u Zemunu, gdje i dokle god je trajao put stratišta i mučenje, križnog put s Bleiburga.
Da, ovo je bolna priča, koja mora svršiti konačnom istinom o sudbini ljudi, koji nisu puki brojevi bez identiteta i bez groba i pokoja, a koji su na savjesti narodu i vlasti 88. ili 33. godine, svejedno.
Jako malo činimo da do kraja istražimo sudbine i masovne grobnice te dostojno pokopamo ekshumirane zemne ostatke sa svojim imenima i znamenjima. A što reći, kad nam Srbija još uskraćuje protokole oko nestalih u Obrambenom i Domovinskom ratu? Još je prisutan silan otpor, u pogledu jasnog naglašavanja imena institucija i ideologija i tovariša Tita, egzekutora kao i institucionanih manipulacije žrtvama.
Žalosno je kako na ove razloge utječe činjenica neprovedene elementarne lustracije, kojom su još, u strukturama vlasti potomci egzekutora, koji bi se trebali suočiti s istinom i ispričati za šutnju ili nijekane zločina. Kada to učine mi ćemo im u duhu vjere oprostiti! Svi smo dužni tražiti i težiti istini i ona nije istina pobjednika već Središnjeg! Jer ovdije su tzv. pobjednici počinili veliki ratni zločin i genocid nad Hrvatima i drugim ratnim zarobljenicima. Znanost je permanentna revizija zasnovana na novim spoznajama i činjenicama! Tako i ovdje, bitno je utvrđivanje novih činjenica i njihova spoznaja bezuvjetno zasnovana na stručnom i znanstvenom trudu koja će dati novu povijesnu istinu o stradanju nevinih ljudi bilo koje vjere i nacije.
Ta istina je sporna i bolna za nas koji je čekamo za svoje nestale i pobijene, a bolna je i za savjest onih koji ne čine ništa ili nedovoljno da se istina baš tako, stručno i znanstveno utvrdi i tako predmetno, u školama poučava budući naraštaj, koji ne smije ostati živjeti u laži struktura vlasti koje usputno komemoriraju bilo Bleiburga ili Macelja da bi saprali savjest i zamazali nam oči. Dužni su nam upravo istinu, a ne svoj protokol!
Dok to ne učinimo i istinu ne objelodanimo, ubijamo iznova žrtve i njihove obitelji na što ne smijemo pristati. Jer koliko je hrvatskih obitelji moglo izniknuti iz mučki i bez suda pobijene mladosti, koliko je snova nedosanjalih naših obitelji očeva i stričeva tetki i ujaka?! Pozvani smo pisati o njima kroz martiologije i elegije i ovo je jedna od njih, sjećanje i pietet mojim stričevima, Ante i Mati, koji su odrasli u Ivanbegovini, pokraj Imotskog, odgojeni u kršćanskoj višečlanoj obitelji, koja je trudbenički živjela obrađujući skromu zemlju imotskog krša…
Autor: CroExpress Datum objave: 15.05.2023.
