Autor: Hina/CroExpress
Čitajte, zanimljivo je, poručio je akademik Ante Stamać u srijedu s tematske tribine Društva hrvatskih književnika (DHK) o Biblioteci ‘Stoljeća hrvatske književnosti’ (SHK) Matice hrvatske i time pozvao, kako je rekao, ‘narod koji danas ne čita’ da promijeni tu lošu naviku.
Tematska tribina priređena je u povodu izlaska prve i druge knjige Izabranih djela Augusta Cesarca kako bi se podsjetilo na važnost te Matičine biblioteke koju, podsjetio je Stamać, uređuju četvorica akademika – Josip Bratulić, Stjepan Damjanović, Tonko Maroević i on (Stamać), te dvojica istaknutih profesora Josip Lisac i Nedjeljko Mihanović.
Stajalište kako se doista radi o važnoj biblioteci, Stamać je potkrijepio primjerom prošlogodišnjega obilježavanja stotinu godina od smrti Antuna Gustava Matoša kada su priređeni brojni skupovi u čast toga velikana hrvatske književnosti, ali, istaknuo je, stvarni hommage Matošu su četiri knjige njegovih sabranih djela objavljene u Biblioteci SHK, a priredio ih je pokojni akademik Miroslav Šicel.
Stamać je ukazao, uz ogradu da ne želi biti prepotentan, i na to, da bi hrvatski pisci ‘trebali čitati hrvatske jezikoslovce jer su im rečenice dosta ‘iskidane’, što se onda pak zove postmoderna i rodno oslobađanje, a takav duh ne može prihvatiti biblioteku kao što je ova’. Kao primjer nerazumijevanja i omalovažavanja potrebe čitanja hrvatskih književnika i jezikoslovaca spomenuo je i ‘slučaj jedne njegove bivše učenice koja je rekla da danas učenici ne trebaju čitati epski spjev ‘Smrt Smail-age Čengića’ Ivana Mažuranića’, koji je pak, ustvrdio je, ‘u temelju hrvatske poezije 19. stoljeća’.
Predsjednik Matice hrvatske akademik Stjepan Damjanović, osvrnuo se na filološke probleme s kojima se susreću priređivači te biblioteke koja, ocijenio je, ne mora i ne sadrži kritička izdanja.
Jer, rekao je, ‘Stoljeća’ su namijenjena svim ljubiteljima knjige i moraju biti priređena tako da ih čitatelji mogu slijediti i u njima uživati. Probleme je objasnio, među ostalim, i na primjeru prvoga priređivačkog načela da se piščev jezik poštuje do najsitnijih pojedinosti, ali se prenosi u skladu s navikama suvremenoga primatelja, što znači u suvremenoj hrvatskoj abecedi i pravopisu. Pri tome, upozorio je Damjanović, moramo biti jako oprezni kako ne bismo, primjerice, promjenom interpunkcije, promijenili smisao. Dodao je kako je često spominjani primjer toga ono što se dogodilo s Matoševom pjesmom ‘Hrastovački nokturno’ čiji zadnji stih glasi ‘Hajči Smiljček, hajči picek moj’ što znači ‘Spava Smiljčica, spava pile moje’, a vrlo poznati urednik je 1958. godine stavio zarez i ispred riječi ‘Smiljček’ i ispred ‘picek’ pa smo dobili značenje ‘Spavaj Smiljčico, spavaj pile moje’. Od tada su, podsjetio je Damjanović, ostali priređivači nastavili slijediti urednika, a ne pjesnika. Taj nas primjer, istaknuo je Damjanović, upozorava da samo vrhunski stručnjaci mogu odrediti je li riječ o pravopisnoj konvenciji ili jezičnoj vrednoti.
Biblioteka Stoljeća hrvatske književnosti pokrenuta je 1993. godine, a prvi svesci tiskani su u proljeće 1995. godine. Cijeli bi niz, podsjetio je Stamać, u više od tristo predviđenih svezaka trebao obuhvatiti književna djela u rasponu od prvih srednjovjekovnih spomenika do suvremene književnosti, a niz je zamišljen kao nasljednik koncepcijski sličnoga niza ‘Pet stoljeća hrvatske književnosti’.
Pitanje iz publike zašto se sustavno smanjuje naklada knjiga objavljenih u Biblioteci SKH, bio je i povod Stamaćevom odgovoru – poruci da se promijeni činjenica što se malo čita, pa će i naklada biti veća.
Isječke iz Cesarčevih djela čitala je dramska umjetnica Dunja Sepčić.
Datum objave: 12.02.2015.
