Knjigu je predstavio u gradu Punta Arenas na jugu Čilea, u prostorijama hrvatskog doma Club Croata Punta Arenas.
“Bilo je lijepo”, rekli su Hini iz kluba koji okuplja Hrvate u toj južnoameričkoj zemlji.
Mihovilovich je pisac i pravnik rođen 1951. u Punta Arenasu. Od 1980. piše priče i romane, a dobitnik je nekoliko književnih nagrada.
Gostujući na lokalnoj radijskoj postaji Radio Polar ispričao je kako je dobio ideju za pisanje najnovijeg romana.
“Začetak ovog romana seže u 2005. u mjestu gdje sam gotovo petnaest godina radio kao sudac”, rekao je. Sjedio je u dvorištu stare kolonijalne kuće i čitao, što je njegova najdraža aktivnost, kada je najednom zapazio dva puža obasjana suncem.
“Imali su ljubavni ritual. Ali na tako lijep način da je to u meni nešto pobudilo”, rekao je.
Mihovilovich je ostao zamišljen pola sata gledajući taj prizor, a onda je “osjetio u sebi da će napisati roman”.
“Nisam još uvijek znao u kojem pravcu bi išao i o čemu bi točno bio”, izjavio je.
Počeo je istraživati o puževima i saznao da nemaju mozak.
“Zbog toga su se sposobni voljeti na jedan prekrasan način uz sunčevu energiju. Nemaju mentalne sposobnosti kakvu imaju ljudi, koji su superiorni životinjama ali koji ne znaju voljeti na takav bezgranični način”, rekao je.
Priču je zatim bazirao na cunamiju, koji se dogodio 2010. na obali Čilea gdje je poginulo više od 500 ljudi.
U priči je stvorio zamišljeno kraljevstvo djece, gdje ljubav spašava ljudsku vrstu.
Na početku priče umire važna osoba, ali među njenom braćom ona je i dalje živa, mudra i vodi ih pravim putem.
“Simbolika puževa je u toj univerzalnoj energiji koja kondenzira ljubav svega što postoji. Čitavog kraljevstva prirode. Kraljevstva minerala, biljaka, životinja pa čak i ljudi “, ispričao je.
Ugledni čileanski pisac hrvatskih korijena Juan Mihovilovich Hernández rođen je 1951. godine u Punta Arenasu. Pravnik je, pjesnik, pripovjedač, romanopisac i esejist. Odrastao je u dijelu toga najjužnijega grada na svijetu koji se naziva “hrvatska četvrt” i odakle potječe niz priznatih čileanskih književnika hrvatskog podrijetla (Roque Esteban Scarpa, Nicolás Mihovilovic, Ernesto Livacic Gazzano i drugi). Objavio je romane La última condena (Zadnja osuda, 1980., 1983.), Sus desnudos pies sobre la nieve (Njezine bose noge po snijegu, 1990.), El contagio de la locura (Zaraza ludila, 2006.), Desencierro (Oslobođenost, 2009.), Grados de referencia (Referencijalni stupnjevi, 2011.) i El asombro (Strah, 2013.), te zbirke pripovijedaka El ventanal de la desolación (Prozor nad pustoši), 1989., 1993.), El clasificador (Razvrstavač, 1992.), Restos mortales (Posmrtni ostatci, 2004.) i Los números no cuentan (Brojevi ne pričaju, 2008.).
Dobitnik je mnogih nagrada u zemlji i inozemstvu.
Za poeziju su mu, između ostalih, dodijeljene Nagrada odjela za kulturu (1977.), argentinska nagrada Julio Cortázar i nagrada Antonio Pigaffeta Sveučilišta u Magallanesu. Godine 1980. objavljuje prvu verziju romana La última condena (Zadnja osuda) za koju dobiva nagradu Pedro de Oña i nagradu na književnim igrama Gabriela Mistral. Godine 1985. predstavlja Čile na I. hispanoameričkom kongresu mladih pisaca održanom u Madridu.
Autor: CroExpress, Hina, Matis Datum objave: 31.08.2024.
