Autor: Vilim Karlović/Vilimbook.com
Članak je u cijelosti prenesen s bloga Vilima Karlovića, hrvatskog dragovoljca koji je preživio strahote Ovčare, Veleprometa i Srijemske Mitrovice.
Prethodno objavljeni članci, obrnuto kronološkim redoslijedom:
KUĆA STRAVE U četničkom leglu računao sam koliko dugo će trajati kad me budu rezali i silovali i molio Boga da što prije umrem
IZGUBIO SAM SVAKU NADU Po mene je došao četnik Belgija: ‘Ajde ujko, idemo da se zabavljamo’
PREŽIVIO SAM OVČARU Ali prvi put sam gorko zaplakao na Veleprometu kad su sotonom obuzeti mučitelji odveli malenog heroja
U ovom tjednu nastavljam objavljivati dijelove svoje knjige. Danas objavljujem dijelove osmog poglavlja pod nazivom ‘Moje spasenje i Srbin koji vjeruje u Boga’, te svoje dramatično spašavanje iz kuće strave. Bili su to trenutci nakon što sam već izgubio svaku nadu da ću preživjeti, te se predao Bogu da me primi u svoje Kraljevstvo. Prvi puta od kada sam u Vukovaru shvaćam i prihvaćam da moram umrijeti. Bili su to trenutci kada čovjek zna da više nikoga nema na zemlji, ni oca, majku, ženu ili djete. Ostaju samo čovjek i njegov Iskon – Bog. Ipak, Svevišnji je odlučio drugačije i poslao mi spasitelje koje sam najmanje očekivao ili mislio da bi me mogli spasiti – Šešeljeve četnike.
Ispričavam se svima koji ovaj dio budu čitali, jer sam u opisivanju događaja zbog autentičnosti i vjernog prikaza koristio psovke i izraze koji su se u tim dramatičnim trenutcima koristili. Koliko god sam ih umanjio i ublažio ipak, ima ih još uvijek poprilično.
Ulomak iz knjige ‘Preživio sam Vukovar i Ovčaru’
Kroz misli mi još jednom prolazi kako ne mogu vjerovati da je ovo moj kraj, ali sam potpuno spreman, više nego ikada, i opet je tu taj neopisiv osjećaj Božjeg dodira i sigurnosti.
Nakon moje molitve i očekivanja da krenemo, što ja jedva čekam, čuje se odjednom galama u hodniku, a u sobu upadaju dvojica ljudi.
– Pa dobro, ljudi, šta je ovo, šta to radite, koji vam je kurac!?
Govori to jedan visok, mršav čovjek u maskirnoj uniformi i s tamnom beretkom na glavi, povećeg nosa i malo razrok, oko trideset godina star. U ruci mu je automatska puška, takozvani ‘PM’, kalašnjikov s drvenim kundakom i nožicama. Pored njega je onaj mladi četnik Mare koji je prije nekoliko minuta već bio ovdje; desetak godina je mlađi, a u desnoj ruci drži pištolj.
Zbunjen sam i još uvijek stojim za stolom, očito je da ova dvojica ne odobravaju sve što vide u ovoj sobi. Čak je i goropadni Belgija pomalo zbunjen, pa odgovara:
– Pa šta je, Kinez, šta fali, evo malo se zabavljamo s ujkom!
– Pobogu kakva je to zabava, šta ruke krvariš, Belgija! – pita Kinez Belgiju pa nastavlja:
– Šta je vama, ljudi? Pa vi ste mladi, šta ruke krvavite! Nemojte zločin činit’! – nakon što svima govori ponovo se obraća Belgiji.
– Je li, bre, jesi ti zarobio tog čoveka? – pita ga Kinez dok Belgija šuti:
– Odakle si ga pokupio? – opet će Kinez.
– S Veleprometa!
– Pa vidi, bre, šta ste uradili čoveku, pička vam materina! – nastavlja Kinez galameći.
– Pa jel’ nije dosta toga, Belgija!? – galami opet Kinez i kreće s vrata oko stola prema meni i Belgiji, a prati ga i Mare. Svi šute, osjeća se napetost, i pomalo mi se budi nada da ću možda izbjeći ono što mi se spremalo. Dok idu prema nama, Belgija govori:
– Šta pizdiš, Kinez, pička mu materina?! Pa to je samo đubre ustaško! Zašto sad problemi zbog toga!?
– On je ratni zarobljenik! – odgovara mu Kinez i dolazi do nas, staje pored Čiče i prima me za desnu ruku.
Nastavlja dalje govoriti Belgiji oštrim glasom:
– Šta ga nisi zarobio na prvoj crti!? Iživljavaš se na nemoćnom čoveku!
Dok me vuče za ruku, Kinez govori Belgiji:
– On ide sa mnom, on je ratni zarobljenik! Ako je šta kriv, odgovarat’ će pred sudom! – pa još ljutito i razočarano govori:
– Pa vidi, bre, pička mu materina, šta ste uradili sa čoveka! Pa gde vam je duša, zveri jedne!?
Belgija me drži za lijevu ruku i ne pušta me, ne da mi da pođem s Kinezom. Stojim na mjestu, a oni se otimaju za mene i razvlače me za ruke, razapet sam na dvije strane. Situacija je sve napetija, pojačava se i ljutnja na Belgijinom licu, ali i na Čičinom, Čedinom i na licima svih drugih u ovoj prostoriji koji su se kanili zabaviti mojom mukom. Pomišljam i da je ovo možda neka njihova zezancija, da pomislim kako će me netko spasiti, pa da mi opet mogu pljunuti u lice i reći mi kako su me ‘zajebali’. Međutim, ne izgledaju mi kao da se zezaju, ozbiljno je i svi su povisili glasove.
– Puštaj, bre, čoveka! Majku vam jebem klošarsku!- galami Kinez.
– Ej, bre, Kinez. Ne može, on je naš! – viče Belgija.
– Belgija, neće bit’ dobro, biće krvi! Ovog čoveka nećete zaklat’ ni ubit’! – Kinez ne odustaje, a uz njega je Mare i drži pištolj prema Čedi koji ima kalašnjikov uperen prema nama.
Ovo neće proći mirno. Belgijina skupina ima velik apetit za mučenjem, a ova dvojica im remete planove koje su mi tako detaljno izložili. Čini mi se da obojica imaju autoritet nad svima i očitu želju da me spase. No samo su dvojica, a s druge strane je puna kuća ‘nabrijanih” i pijanih krvnika sa zapetim oružjem. Jedini sam ja u ovoj sobi koji nema što izgubiti, a ne bojim se ni ako zapucaju jedni prema drugima. Neka zapucaju! Ova dvojica me ionako ne mogu iščupati iz ove kuće.
Kinez me za ruku vuče na svoju stranu, a Belgija me ne pušta.
Mare je sada uperio pištolj u Belgiju. Pomislim: ili je hrabar ili je lud!
Oko njega je dvadeset pušaka pijanih psihopata, a on drži pištolj!
Divim se obojici što su se usprotivili svojima da bi spasili jednog Hrvata, a i siguran sam da su obojica bili dobri ratnici.
Belgiju je iznerviralo to što je vidio pištolj uperen u sebe:
– Pa šta ćemo, Mare, da pucamo jedni na druge zbog ovog govna!?
– Dajte čoveka, vodimo ga u vojnu policiju i neće biti pucnjave! – odgovara mu Mare.
– Pa jel’ bi stvarno puc’o? – pita Belgija opet.
– Proveri me! – kratko će Mare.
Belgijin pritisak popušta, Kinez me odvlači od stola i gura prema vratima. Ja sam sada iza Kineza, a Mare je malo ispred i dalje drži pištolj uperen prema Belgiji i Čedi. Iza mene je još nekoliko krvoloka u hodniku koji samo promatraju što se događa, ali imaju oružje u rukama. Sva trojica se tako natraške izvlačimo kroz hodnik prolazeći između svih njih. Postajem svjestan koliko ova dva Srbina riskiraju time što upravo čine pa im se prepuštam i pratim ih u njihovu kretanju.
Potpuno shvaćam situaciju i vidim šansu za svoj spas.
Dok napuštamo prostoriju, jedan koji sjedi na stolici usmjeruje pušku prema nama, a Mare instinktivno okreće pištolj i prema njemu dok Kinez stalno drži svoj ‘PM’ ispred sebe. Nastavljamo se povlačiti unatraške gledajući prema njima dok svi oni idu za nama, na čelu s Belgijom i Čedom. Bojim se nečije nagle reakcije zbog uperenog oružja i potpune napetosti koja trenutačno vlada u ovom dugačkom hodniku koji se sada čini još dužim. Kroz verandu se spuštamo u dvorište, a silaze i Belgija i Čedo, koji i dalje drži oružje upereno prema nama. Čedo pokušava, provirujući iza Mareta i Kineza, nišaniti u mene, ali ga oni i dalje upozoravaju zaklanjajući me svojim tijelom.
– Nemoj ni pomišljati! Znaš da će onda biti krvi do kolena! – govori Mare, a Kinez dodaje:
– Njega neće ni’ko ubit’, on je ratni zarobljenik! Može da ga ubijete samo preko mene mrtvog!
– I mene! – dodaje Mare.
– Pa daj, bre, da samo njega još rešimo! – uporan je Belgija.
– Ne može, nema teorije! – govori Mare, a Kinez se okreće prema meni te mi, i dalje s puškom uperenom prema njima, govori:
– ‘Ajde, bre, na ulicu!
Stojim tik iza Kineza i ne želim se odvojiti od njega jer se bojim da bi tek tada bio dobra meta. Moram se udaljiti od njih obojice desetak metara, a premda je vani mrak, bojim se da po meni netko od ostalih ne ispali rafal. Nekoliko njih vreba me svojim puškama i moglo bi se dogoditi svaki čas da netko po meni zapuca, a najuporniji je u tome Čedo. Svi su napeti i ne mogu se načuditi zašto ova dvojica njihovih spašavaju mene, pa ih to i pitaju više puta.
– Šta vam to treba, pička mu materina?
– Koji vas kurac boli za jednog ustašu!
– Niste normalni!
– Šta glumite, neke mangupe?
Oni se na to ne obaziru, jedino Kinez nekoliko puta meni govori da izađem na ulicu, a kako sam ja i dalje uporan i ne mičem se od njega, on mi sada povišenim glasom govori:
– Idi, bre, na ulicu kad ti govorim!!
Više nemam izbora i odlučujem poslušati čovjeka koji mi spašava život, ali se i bojim da netko od ovih krvoloka zbog blizine ne ispali rafal u mene. Polako se odmičem i kroz dvorište unatrag dolazim na ulicu. Kroz mrak gledam u sve puške koje su uperene u nas i tek sad kada sam malo udaljen vidim koliko ih je. Dok sam bio u blizini Kineza i Mareta, samo sam gledao u Čedinu pušku. Tek sada postajem svjestan u kolikoj smo opasnosti, a posebno zato što je većina četnika u polupijanom stanju pa sve može brzo izmaknuti kontroli. Stojim sam na ulici dok se oni i dalje svađaju u dvorištu međusobno uperenog oružja. Čedo pokušava nekoliko puta krenuti na ulicu prema meni, ali ga u tome sprječava Mare. Polako se i njih obojica povlače prema meni, ali i dalje drže oružje prema njima. Kako se Mare i Kinez približavaju meni, tako se i Belgija i Čedo pomiču za njima. U jednom trenutku Mare oštro i s prijetnjom govori:
– Ni metra više, bre!! Nemoj da pucam!! Ni metra, jasno!?
– Jel’, bre, jasno?! – dere se Kinez.
Ova dvojica ozbiljno shvaćaju tu Maretovu prijetnju i zastaju, a ja samo molim Boga da ne bude pucnjave jer osjećam da mi se nudi slamka spasa. Svi četnici ostaju u dvorištu, njih dvojica dolaze do mene, a Kinez mi govori:
– Digni ruke na glavu i idi napred!
Dižem ruke na potiljak pa polako bos i gol do pasa krećem niz mračnu ulicu. Iako kiša cijelo vrijeme lagano pada i već sam mokar, ništa mi to ne smeta jer moje raspoloženje naglo raste zbog ukazane prilike za životom. Njih dvojica ostaju metar, dva iza mene, Kinez drži u ruci svoj ‘PM’, a Mare pištolj.
Kuće koje se nalaze u ovoj ulici u potpunom su mraku i tek gdjegdje se mogu vidjeti prigušena svjetla svijeća. Premda sam gol do pasa ne osjećam zimu jer me još uvijek drži navala adrenalina zbog svega što sam proživio u kući s tim krvoločnim psihopatima. U hodu se nekoliko puta okrećem prema njima da vidim što se događa, iako ni sam ne znam pravi razlog zašto je to važno, ali znatiželja me tjera na to, pa ih čujem kako razgovaraju.
– Kinez, vidi kako je vani ‘ladno! Smrznuće se čovek, minus je! Treba da mu nešto nađemo da se obuče! Umreće od zime! – govori Mare Kinezu koji dodaje:
– Pa ne mogu da verujem šta su te budale pijane uradile! Vidi na šta čovek liči, pička im materina! Sve bi takve streljo’! Sramote časne srpske vojnike!
Mare se nakon toga obraća meni:
– Dao bih ti ja ovu ‘spitfajer’ jaknu, al’ nemam ispod ništa sem košulje! Izvini, jebi ga! Bojim se da se ne smrzneš!
– Ma nema veze! U redu je! – odgovaram sretan.
Živ sam pa mi hladnoća nije uopće bitna iako je vani hladno, osjećam kako mi mrznu stopala i tek sad shvaćam da sam bos. Mare odmah govori, pokazujući prema jednoj ogradi i ulazeći kroz nju u dvorište:
– Jebote, Kinez, moramo mu nać i neke cipele! – po ulasku u dvorište još dodaje:
– Možda ima šta u ovoj šupi?
Tu smo zastali. Desno je jedna metalna ograda iza koje je nekakva manja ‘šupica” desetak metara od nas, dalje u dvorištu je prizemnica koja je u potpunom mraku. Čujem kako Mare provaljuje u ‘šupicu” i kako po njoj nešto traži. Sve to prekida nešto što najmanje želim u ovim trenucima -dolazak Belgije kojeg Kinez, uperivši pušku u njega, oštro pita:
– Šta je, Belgija? Šta ‘oćeš?
Ne vjerujem da opet vidim krvnika Belgiju koji je došao za nama. Vjerojatno nas je pratio ili je toliko krvoločan, kao morski pas koji na kilometre njuši krv svoje žrtve. Belgija pokušava objasniti Kinezu zašto je došao i što želi:
– Pa daj mi, bre, ovog ustašu! ‘Ajde, molim te, Kinez, samo još njega!
– Daj, koji je tebi kurac, jesi ti poludeo? Nema šanse!
– Pa daj ga, ‘ajde, ja ću ga predat, daj ga meni!
U to se vraća Mare iz dvorišta, a dok mi on daje nekakvu radnu košulju i stare radničke cipele, Belgija ga pokušava nagovoriti da me vrate njemu:
– Daj bre, Mare, da vodim ustašu u kuću!
– Ne znam ja ništa! Evo ti Kinez pa pitaj njega, on je zapovednik!
Mare skida sa sebe dosadno Belgijino navaljivanje da me opet ugrabi.
– Daj ga ‘vamo, Kinez, šta si takav!? Šta će ti jedan ustaša?
– ‘Ajde ne lupetaj! Ti znaš, Belgija, da ja ovo ne dozvoljavam! – govori mu Kinez, ali Belgija pokušava sve taktike nagovaranja:
– Daj da ga ja vratim odakle sam ga uzo’!
– Pusti priče, bre! – govori Kinez.
– Ma stvarno, ja ću ga vratit’, keve mi! – opet ponavlja Belgija.
– Ma nema šanse! Ne mogu dozvolit’ ubijanje zarobljenika! Nema, bre, šanse! Džaba ti sve, Belgija! – oštro mu i odrješito govori Kinez.
Belgija još pokušava zadnjim riječima uvjeriti obojicu da sam ja njegova lovina:
– Daj, samo mi ga daj, ‘ajde! – gotovo nježno moli Kineza da me preda njemu, pa dodaje:
– Pa ja sam ga sebi uz’o! Daj ga meni! Nećete valjda da spašavate ustašu! Šta vam je? Sada već pomalo gubi strpljenje zbog ignoriranja pa malo povisuje svoj glas:
– Pa koji vam je kurac?! Šta vam je ustaša jedan važan, jeb’o vas on!
Mare se na to uopće ne obazire, ali drži pištolj u desnoj ruci i ne skida pogled s Belgije koji i nije naoružan. Kinez Belgiju ionako uopće ne ‘doživljava’ pa sva njegova priča ispada kao kad malo dijete dosađuje roditeljima koji se ne obaziru.
Ja se malo ohrabrujem i pokušavam objasniti Kinezu i Maretu:
– Nemojte me dati njemu u ruke! Molim vas!
Nisu ni mene posebno doživjeli, ali sam to morao reći, a njih dvojica mi pokazuju kojim putem da krenem dalje. Shvativši da ne može računati da će me uzeti iz Kinezovih i Maretovih ruku, Belgija napokon odustaje.
Datum objave: 05.12.2016.
