CroExpress/Anto Pranjkić
Putujući od Zagreba ka prvoj postaji hrvatskoga križnoga puta, u austrijski Bleiburg čovjek namjernik se mora zapitati što je to potaknulo ljude, koji su stvoreni na Božju sliku i priliku da druge, samo zato što drugačije misle, ispred sebe tjeraju kao životinje bez ljudskoga dostojanstva i bez osjećaja da su ljudi. Više desetaka tisuća hrvatskih vojnika i civila povlačilo se ispred partizanske vojske i tražilo način da preživi. Malo je njih ostalo živima, a oni koji su živjeli ili žive i danas svojim primjerom svjedoče o žrtvama i tužnim događajima u Drugom svjetskom ratu.
Mnogobrojni su položili živote u pripremi komemoracija žrtvama Bleiburga u povijesti, poput Nikice Martinovića, koji je sve do u osvit 30-te obljetnice, 1975. godine pripremao potrebno za dostojanstvene komemoracije u Bleiburgu. Ubijen je u svojoj trgovini u Klagenfurtu. No, komemoracija i obilježavanja nisu zaustavljena.
Masovna grobnica duga tri i pol kilometra
Počasni bleiburški vod uz pokroviteljstvo hrvatskoga državnoga Sabora organizira svake godine komemoraciju bleiburškim žrtvama. Ove godine tako neće biti. No, sjećanja naviru. Zvonimir Zorić, bio je tek 16-godišnjak prije 75 godina, kada je zajedno s ocem došao do engleskih tenkova.
Priča kako dalje nisu mogli:
– Dalje nam nisu dali. Došli smo u subotu 12. svibnja i tu smo se zaustavili. Tu u obližnjem dvorcu odvijali su se pregovori s englezima. Dogovoreno je da u utorak do 16 sati izvjesimo bijele zastave. Tražio je to komesar 51. vojvođanske partizanske divizije Milan Barsa. Kazali su nam kako će se tenkovi raširiti i da mi možemo polako proći dalje u Austriju kad predamo oružje. Međutim, to je bila varka. Kad smo odložili oružje nakon samo 200 metara čekali su nas partizani i vratili natrag. Išli smo 17 km sve do Dravograda i do tada nas nisu dirali, a onda smo na mostu primijetili partizane, a na kraju mosta partizanke na konjima koje su tražile da trčimo.
Taj smo dan trčali 60 km i navečer stigli u Maribor. Na nogometnom igralištu su razdvojili uniformirane od nas drugih. Uniformirane ljude odveli su protutenkovski rov dugačak tri i pol kilometra i dubok 4 metra a širok 2 metra. Tu su ubili preko 20.000 ljudi. Nas druge su strpali u vagone i ugurali nas kao sardine. Vlak je noću krenuo i stigao u Veliko Trgovišće. Tu su bili mahom 20-godišnjaci. Ja sam uspio iskočiti iz vagona i tako se spasiti, kaže gospodin Zvonimir, koji je poslije toga kao najmlađi politički zatvorenik ležao u Lepoglavi i Staroj Gradišci. Danas je član Počasnog bleiburškog voda.
Kad se sjetim priča svoga oca jeza me prođe
Slične priče sjeća se i Ante Ljevar iz Sanskog Mosta. Priču mu je ispričao otac Mirko, satnik, koji nije doživio još jednom otići na Bleiburg, ali je zato sinovima kazao da se moraju pokloniti bleiburškim žrtvama. Ante je ove godine na Bleiburgu trebao biti šesnaesti puta i predvoditi molitvu krunice. Kaže kako je molitva ono što moramo činiti za žrtve Bleiburga, ali i za neprijatelja, jer njima je molitva mnogo potrebnija.
– Događanja u Bleiburgu su zacijelo najveća tragedija hrvatskoga naroda. Moramo učiniti sve da se to ne zaboravi. Tamo je sve započelo. Ja ću uvijek dolaziti i moliti se za duše pokojnika. Nekada nismo ni smjeli govoriti o ovome. Jednostavno čovjeka dirne u srce sve ono što su naši roditelji proživjeli. Kad se sjetim priča pokojnoga oca jeza me prođe, ganutljivo kaže Ante i započinje novu krunicu za bleiburške žrtve.
Datum objave: 16.05.2020.
