Spiegelov istaknuti autor, u međuvremenu preminuli Siegfried Kogelfranz, objavio je prilog o Drugom svjetskom ratu u Jugoslaviji i njezinoj povijesti sve do raspada u broju ovoga tjednika od 12.07.1992. prepisujući neke najgore tvrdnje komunističkih i velikosrpskih propagandista protiv Hrvata.

On piše kako su ustaše upadale u srpska područja, tjerali stanovnike na seoske trgove, u crkve  ili šume gdje su ih potom sve strijeljali. Prema doktrini ustaškoga režima, od jedne trećine do polovice Srba u NDH trebalo je ubiti, a ostale protjerati ili nasilno pokatoličiti. Tvrdnju o po  „tri trećine“ načina kako se riješiti Srba nitko nije mogao pronaći, ona je čista izmišljotina.

Iz gradova su Srbe, Cigane i Židove tjerali u logore na likvidiranje, pa je samo u Jasenovcu ubijeno 7.000 djece što je izmišljotina srpske propagande. Kogelfranz dalje piše kako se  hrvatski holkaust temeljio ne samo na rasizmu i ideologiji nego i na samoproglašenju Hrvata kao počasnih Germana (?)  ili čak Arijevaca iz Perzije: hrvatsku rasu pripadnost  trebalo je dokazivati potvrdom o podrijetlu. Riječ je o potvrdama o nacionalnoij pripadnosti.  

Posebnost zagrebačke vrste fašizma bila je zamračena i klerikalnim fanatizmom: biskupi i katličko novinstvo otvoreno je stalo iza križarskoga rata ustaša protiv pravoslavnih Srba i muslimanskih Bosanaca. Bilo je drukčije:  b-h muslimani bili su za vrijeme NDH proglašeni za „cvijet naroda hrvatskoga“, (A. Starčević) dakle nisu mogli biti  žrtve ustaškoga režima,  dok je progon Srba djelomično bio i rezultaat četničko-partizanske pobune protiv NDH.  No Crkva je počinila nešto još gore, tvrdi Kogelfranz:  svećenici i prije svega pripadnici Franjevačkoga reda ubijali su vlastoručno.

Komandant paklenog Jasenovca bio je franjevac Miroslav Filipović, a njegov zamjenik svećenik Ivica Brkljačić. Ovo je drska laž: obojica su bili isključeni iz crkvene službe mnogo prije, naime čim su ušli u Ustaški pokret. Nadbiskup Stepinac kojega je poslije rata narodni sud (?) osudio na 16 godina zatvora, smatrao je Jasenovac tamnom mrljom, ali je i hvalio Pavelićev režim: smanjio se za dvije trećine broj pobačaja koje su izvodili prije svega židovski i pravoslavni liječnici. Nestala je i pornografija koju su pripremali uglavnom Židovi, piše Nijemac.

I ne na posljednjem mjestu Vlada je povećala plaću svećenicima. Ni riječi o stalnim Stepinčevim kritikama ustaških postupaka što nije bilo neopasno. Papa Pijo XII. primio je Pavelića u privatnu saudijenciju i kasnije mu poslao krunicu koju je taj katolički ratni zločinac nosio do kraja života, navodi Kogelfranz. Pavelić nije takvim označen ni u jednom stručnom popisu ratnih zločinaca, dok je Tito uvršten među deset najvećih u 20. stoljeću!

Doduše, Kogelfranz piše da su četnicu ubijali ne manje užasno nego ustaše. Njegove simpatije očito su pripadale partizanima pod komandom Josipa Broza Tita kojega smatra jednim od najznačajnijih likova u jugoslavenskoj povijesti.

Bleiburg je prema Kogelfranzu bio strašan kao prizori iz Danteova pakla

Opis početka partizanskog ustanka nakon napada Njemačke na Sovjetski Savez uglavnom je korektan, ali i površan kad prenosi jugoslavensku tvrdnju da je Jugoslavija u Drugom svjetskom ratu imala, osim Poljske, najviše ratnih žrtava, poprilici do dva milijuna osoba, što je službena krivotvorina Titova režima koja mu je morala biti poznata. Nijemac piše da su partizani i za vrijeme rata počinili zločine nad civilima, ali najveće nakon svoje pobjede u travnju i svibnju 1945. što je u Jugoslaviji bio tabu pa je o tome tek prvi progovorio britanski povjesničar Nikolaj Tolstoj u svojoj knjizi Minister and  the Massacres pri čemu Nijemac ubojstva u Bleiburgu i okolici označava kao prizore iz Danteovoga pakla,  ocjenivši da je tu bilo što ratnih zarobljenika što civila više od pola milijuna ljudi. Ono što se događalo protjeranima iz Austrije u Jugoslaviju Spiegelov novinar opisuje prilično realno, ali nastoji umanjiti Titovu ulogu u tome tvrdnjom da je krajem 1945. zapovjedio obustavu ubijanja jer se više nitko ne boji smrti. Ako je izdao tu zapovijed logično je da je morao izdati i predhodnu sa suprotnim sadržajem. Ništa se u Jugoslaviji tada nije događalo bez Titova znanja, odobrenja i zabrana.

Spiegelov autor ponekad pogodi istinu ali se brzo vraća svojim predrasudama

Nije Kogelfranz uvijek na krivom putu, ponekad pronađe istinu, primjerice kao onu o  nerješenim nacionalnim pitanjima u Jugoslaviji no nije točno da je Tito štetio Srbiji jer  je u njoj uspostavio dvije autonomne oblasti i proglasio makedonsku republiku jer su te administrativne jedinice odavno posjedovale svoju etničku i povijesnu posebnost.

Spiegelov novinar točno ustvrđuje kad piše o suprotnosti između jugoslavenskog federalizma na papiru i centralističke politike Komunističke partije. Ističe negativnu ulogu UDB-e kojom je upravljao Srbin Aleksandar  Ranković.

Njegov opis Hrvatskog proljeća više je nego kržljav. No u pravu je kad tvrdi da ni novi Ustav od 1974. nije riješio suprotnosti između gospodarskih jakih i slabih republika, te da su se nakon Titove smrti god. 1980. suprotnosti još više zaoštrile. Kogelfranz se ponovno vraća svome neznanju kad piše da je Tuđman došao na čelo Hrvatske, države koju u svijetu sve više prikazuju kao fašizoidnu. Ne objašnjava tko to čini i zašto.  Ali vraća se na pravi put  ustvrdivši da je u Srbiji izbio potisnuti šovinizam temeljem tajnog Memoranduma SANU koji je mjerodavno sastavio novi jugoslavenski predsjednik Ćosić.

Potom autor opisuje Miloševićevu agresivnu politiku, prvenstveno na Kosovu,  kojom je započelo raspadanje Jugoslavije, ali to vožda nije smetalo jer, citira ga : Ako mi ne znamo dobro da radimo i upravljamo, barem ćemo se znati dobro tuči. Kogelfranz potom spominje prijedlog o konfederaciji ali ne navodi da su ga dali Tuđman i Kučan,  i onda tvrdi da su prvi hitci u građanskom ratu pali u ožujku 1991. u Pakracu, no to nije bio građanski rat nego pobuna srpske manjine u Hrvatskoj.

Njemački novinar zaključuje da odkad je JNA počela pucati u Sloveniji 28. lipnja ubijeno je na desetke tisuća ljudi, na stotine tisuća osakačeno, a milijuni su pobjegli. Na Balkanu se ponovno iživljava mržnja među narodima. A Balkan je nedjeljivi dio Europe premda to mnogi ne žele shvatiti.

Nešto kao zaključak

Iz navedenog primjera dvaju Spiegelovih članaka može se zaključiti da i bolji inozemni mediji malo, površno i često pogrješno izvještavaju o Hrvatskoj. Samo ako se u njoj dogodi nešto negativno ili nešto što nije u skladu s politikom tih medija onda su prilozi nešto duži ali i subjektivniji. Ako nešto pogrješe strani novinari teško to ispravljaju. Klasičan primjer je ulomak iz romana Kaputt talijanskog novinara Curzija Malapartea koji je tvrdio da je na Pavelićevu stolu vidio košaru ljudskih očiju koje su Poglavniku darovali njegovi vjerni ustaše.

Ova laž ušla je ne samo u novinarsko-publicistička štiva nego i u znanstvena djela premda nije riječ o očima nego o  ribizlima.  Nju je demantirao sam Malaparte u intervjuu  argentinskim novinama La Razon  što su prenijele i  hrvatske emigrantske publikacije, te preuzeo i austrijski pisac Karl-Markus Gauss u svome putopisu Zwanzig Leva oder tot.  Njemačkim, austrijskim i hrvatskim  publicistima i književnicima trebalo je biti poznato da je Malaparte bio veliki politički prevrtljivac, od vatrenog fašista postao je zagriženi komunist, dapače maoist, da bi se  kraju života priklonio katoličkom fundamentalizmu.

Hrvatskoj nedostaje jedan stručni časopis na stranim jezicima, prvenstveno na engleskom i njemačkom, u kojemu bi domaći i strani autori pisali o hrvatskoj današnjici i prošlosti, o politici, gospodarstvu i kulturi, temeljem dokazanih podataka i  logičnih zaključaka pa i samokritički. Časopis bi izlazio tromjesečno i mogla bi ga sufinancirati hrvatska izvozna industrija u što spada i turizam. Osim toga odavno je trebalo objaviti desetak knjiga na engleskom jeziku o svim važnijim datostima hrvatske zbilje, a ne da o nama najviše pišu domaći protivnici hrvatske države i njihovi strani prepisivači koji o nama pojma nemaju. Hrvatski intelektualci kao da su zaboravili narodnu mudrost koja glasi:  sam si pomozi pa će ti i Bog pomoći.


Autor: CroExpress, Gojko Borić (Köln) Datum objave: 31.07.2021.