Zasigurno najčešće izgovorena riječ u ovoj 2020. godini je korona. Do prije nekoliko mjeseci malo tko je uopće čuo za ovu riječ, a danas je svakodnevno izgovaraju. Čine to i učeni i neuki i mladi i stari – jednom riječju svi.
Riječ korona se uvukla u sve razgovore i proširila svim medijima. Stručna literatura pojašnjava da se novi koronavirus koji se pojavio u Kini krajem 2019. godine zove SARS-CoV-2 (SARS-coronavirus-2). Tako ga je naime nazvala svjetska zdravstvena organizacija. A bolest koju on uzrokuje nazvala je COVID-19 (“coronavirus disease”).
No, većina ljudi upotrebljava samo jednu riječ – korona. O ovoj bolesti ili virusu smo do sada sve čuli i sve je o njima napisano, a opet ništa nam nije jasno. Još uvijek je pod velom tajne kako se virus uopće pojavio, kako je prešao na ljude, kako se točno prenosi, koji su simptomi oboljelih. O tome naime slušamo samo različita mišljenja i teorije.
“I najveći znanstvenci” na tom polju proturječe jedni drugima. Pod još većom tajnom je moguće cjepivo ili lijek. Hoće li ga biti i kada? Hoće li biti djelotvorno ili ne? Ako bude hoće li trajno štiti od ove bolesti ili ne?
Činjenica je da o ovom virusu znamo vrlo malo, ali i to da većina o njemu ima mišljenje u koje pokušava uvjeriti svoje sugovornike. Za jedne je ovo najgora bolest koje se uopće pojavila, drugi je pak smatraju običnom gripom. Treći drže da je virus proizveden u labaratoriju i namjerno pušten. Četvrti u pojavi koronavirusa vide samo političku borbu Istoka i Zapada, konkretnije SAD-a i Kine. Peti koronavirus povezuju s 5G mrežom i kontrolom od strane svjetskih moćnika. Šesti pak smatraju da je virus izmišljen kako bi se kontroliralo Crkvu.
Tako pojedini vjernici osuđuju privremeno uklanjanje blagoslovljene vode iz crkvenih kamenica jer smatraju da je njome nemoguće prenijeti virus. Drugi se pak mjesecima ne pričešćuju jer im je primanje hostije na ruku svetogrdno, iako je od službene Crkve odobreno kao i ono na jezik. Crkva naime ne favorizira nijedan način nego ističe ono bitno, a to je da se pričest prima s duhom pobožnosti i poniznosti, bez obzira primili je stojeći ili klečeći, na ruku ili jezik.
Nemoguće je spomenuti, a kamo li pojasniti ova brojna mišljenja i teorije. Bez obzira bio virus izmišljen ili stvaran, bio proizvod prirode ili ljudske pameti, on nam svima komplicira život i tjera nas drukčije se ponašati. Držimo tako distancu jedni od drugih, ne pružamo olako ruku drugome, sve manje je zagrljaja i poljubaca.
U pojedinim situacijama nosimo i masku na licu. Otežano nam je putovanje, otkazuju se vjenčanja i drugi društveni događaji, zatvaraju se granice. Svako malo slušamo da s virusom moramo živjeti i na ovakvo se stanje navikavati. Kao mantra se ponavlja krilatica “novo normalno”.
Želi nam se vjerojatno reći da zaboravimo ono prijašnje. Zato nam je svima nejasno što je to “staro”, a što “novo”. Znamo da ono staro nije tako loše da ga se proglašava staromodnim, niti je sve novo tako dobro da bi bilo moderno. Ne bi naime smio biti naglasak ni na starom ni na novom, nego na normalnom. Ono pak nije uvjetovano vremenom.
Što je dobro, plemenito, pošteno – što je Božje, to je uvijek normalno, bez obzira proglašavalo ga društvo takvim ili ne. Normalno je da kroz život nosimo i svoje tuge i radosti. Normalno je da se poštujemo i volimo, da Boga slavimo i da mu se molimo.
Normalno je da se djeca rađaju i krštavaju, da primaju prvu pričest i krizmu, da mladi stupaju u brak. To je bit, a hoće li to biti u krugu najbližih ili desetina i stotina prisutnih manje je važno. Zato u cijeloj ovoj situaciji ostanimo Božji i bit ćemo normalni.
Autor: CroExpress, Fra Branko Radoš, nacionalni koordinator HKM u Švicarskoj Datum objave: 21.10.2020.
