Autor: Gojko Borić
Upravo u vrijeme kad se Hrvatska sa zahvalnošću sjeća velikog njemačkog i europskog državnika i njezina prijatelja, nedavno preminulog saveznog kancelara Helmuta Kohla, njemačko Veleposlanstvo u Zagrebu uplelo se u hrvatsko-slovenski spor oko granice u Savudrijskoj vali na jedan vrlo nediplomatski način, pismom svoje vlade da bez obzira na sadržaj odluke Arbitražnog sudišta u Haagu Hrvatska mora poštivati odluke arbitražnih sudova te se kao članica EU-a u tome primjerno ponašati.
Ne možemo se sjetiti da je službeni Berlin tako ili slično reagirao kad su Slovenci preko svojih predstavnika u Sudu i pred njim, Jerneja Sokolca i Simone Drenik, na kriminalan način kompromitirali rad arbitraže pa radi toga i dali ostavke, ali je haaško sudište i dalje nastavilo raditi ne uzimajući u obzir hrvatsko odustajanje temeljem 60. članka Bečke konvencije. Nije za vjerovati da vlada gospođe Merkel dopušta Slovencima zagađivanje arbitražnog postupka i nakon toga prisiljava Hrvatsku da pristane na očito jednostranu odluku arbitraže koja je prekršila pravila međunarodnog prava mora i Slovencima dala više nego što zaslužuju. Europska unija nema nikakva smisla ako u njoj mogu postojati članice prve i druge kategorije i da se jedne kažnjava jer brane svoju granicu, a drugima dopušta da samo radi svoje datumom određene prednosti u članstvu kriminalno ucjenjuju suprotnu stranu. Ne samo u graničnom sporu nego i u zbivanjima koja nemaju veze s njim, primjerice striktnim kontrolama na granici u svrhu onemogućavanja normalnog protoka turista u Hrvatsku. Ucjene su i prije bile sredstva slovenske politike spram Hrvatske s kojom u prošlosti nikad nije imala konflikte, ali očito su posrijedi kompleksi manje vrijednosti slovenske političke klase i osjećaj zakinutosti glede jadranske obale, a s tim Hrvatska uopće nema nikakve veze.
Merkel zaboravila na Kohlove riječi
Njemačka bi se u ovom hrvatsko-slovenskom prijeporu trebala vratiti na politiku Kohl-Genscherove vlade koja je obje države jednako tretirala, što se promijenilo na gore za Hrvatsku kad je njemačko ministarstvo vanjskih poslova preuzeo neiskusni Klaus Kinkel koji je često bio ‘nositelj prijetećih poruka’ Europske unije u Zagreb, a to nije poboljšalo hrvatsko-njemačke odnose, baš obratno. Gospođa Merkel kao da je zaboravila riječi svoga prethodnika Kohla koji je ‘velike’ u Europskoj uniji stalno upozoravao da budu obazrivi prema ‘malima’.
Amerikanci i Britanci bili su u ovom slučaju mnogo mudriji izjavivši da sukob trebaju bilateralno rješavati Hrvati i Slovenci, što znači bez vanjskih pritisaka. Možemo pretpostaviti da je gospođa Merkel u euforiji svoga dominantnog položaja u Europskoj uniji zaboravila svoju poslovičnu trezvenost. Zar joj nije dosta antinjemačkih odbojnosti koje dolaze iz Višegradske skupine, iz Grčke, iz Italije itd.? Zar ne zna da je Hrvatska itekako opazila njezino pretjerano očijukanje sa srbijanskim predsjednikom Aleksandrom Vučićem koji ima ne samo zastrašujuću šovinističku prošlost nego i predimenzionirane velikodržavne ambicije na tzv. Zapadnom Balkanu? Njega brojni intelektualci u Srbiji odavno uspoređuju s Erdoganom, Putinom i Orbanom, koji nisu baš veliki demokrati i proeuropljani.
U olako shvaćanje arbitraže umiješao se zastupnik u njemačkom Bundestagu, Josip Juratović (socijaldemokrat) koji brani stajalište svoje vlade, (Večernji list, 1./2. srpnja) a to je taj Juratović koji po Njemačkoj drži predavanja u čast zločinca Josipa Broza Tita kojega je veliki Konrad Adenauer nazvao ‘običnim drumskim razbojnikom’. Nažalost to u ‘Večernjaku’ kao da ne znaju pa mu daju prostor za omalovažavanje Hrvatske.
Odluka arbitraže u Haagu nalazi se čak ispod odrednice u jugoslavenskom Ustavu prema kojoj se republičke granice smiju mijenjati samo uz odobrenje obiju pogođenih strana što je poslužilo Banditerovoj komisiji da te granice proglasi državnim granicama nakon unutarnjeg raspada SFRJ-ota. A budući da su sve bivše jugoslavenske republike postale međunarodno priznate države, promjene njihovih granica mogu uslijediti samo temeljem međunarodnog prava mora što je haaška arbitraža suvereno ignorirala.
Njemački FAZ najavio eskalaciju prijepora
Hrvatski mediji s pravom upozoravaju da je odlukom haaške arbitraže otvorena Pandorina kutija u još nekim graničnim nedovršenostima Hrvatske s njezinim susjedima koje bi se mogle mnogo lakše rješavati na mjestima koja su za to određena, u Međunarodnom sudu pravde u Haagu ili u Sudu za pravo mora u Hamburgu, a ne na nekakvim ad hoc arbitražama koje se ravnaju više prema političkim nego pravim razlozima. Prema pisanju konzervativnog dnevnika ‘Frankfurter Allgemeine Zeitunga’ (30. lipnja) hrvatsko-slovenski granični prijepor prijeti eskalacijom! Konkretno ne kaže kako bi ona izgledala, ali navodi slovensko šikaniranje turista na granici, u branši koja iznosi jednu četvrtinu bruto nacionalnog dohotka Hrvatske. Začuđuje da u Berlinu nije poznat stari slovenski ekspanzionizam preko jugoslavenske vanjske politike kad se u Titovoj državi klicalo ‘Ako dođe do bombaša i Koruška bit će naša’, ‘Život damo, Trst ne damo’ i ‘Druže Tito ljubičice ne daj Trsta ni Gorice’. Danas više nema Jugoslavije i Tita, ali ostali su slovenski prekogranični apetiti ne više prema Italiji i Austriji, ali prema Hrvatskoj, koji se nisu zadovoljili s tri četvrtine Savudrijske vale nego sežu čak do rijeke Mirne.
Za novije njemačko udaljavanje od Hrvatske snosi krivnju i službeni Zagreb kojemu nije uspjelo plasirati svoje ideje u njemačku javnost. Odavno više ne djeluju naši veliki medijski prijatelji kao Johannes Georg Raissmüller, Carl Gustaf Ströhm, Viktor Maier i Hans Peter Rullmann, odavno ne izlaze emigrantske i iseljeničke publikacije ‘Kroatische Berichte’ i ‘Bulletin’, odavno u Berlinu nemamo nekog velikog i sposobnog veleposlanika. Hrvatska je za službenu Njemačku postala fusnota i radi svoga vjerovanja u ‘vječno prijateljstvo’ koje među državama ne postoji, postoje samo vječni nacionalni interesi. Slovenci i Srbijanci odavno su diplomatski uspješniji u Berlinu nego Hrvati. Zagreb je čak i provocirao Berlin kad je dugo odugovlačio isporučiti njemačkom pravosuđu bivše udbaše, i to učinio samo trenutak prije učlanjenja u Europsku uniju, što gospođa Merkel s pravom nije zaboravila i nije se pojavila na odgovarajućoj svečanosti na zagrebačkom Trgu bana Jelačića. A mogla je, imala je slobodan termin. Koliko god gospođa Merkel djeluje, prema ocjeni američke tajne službe, kao teflon (navodno od nje se sve odbija), ona je ponekad emocionalna, premda to javno ne pokazuje. Unatoč svega napisanoga Hrvatska ima šanse da poboljša svoj imidž u Njemačkoj ako poradi na vanjskoj promidžbi i pronađe dovoljno dobronamjernih njemačkih i iseljeničkih javnih djelatnika da za nju lobiraju. Kako je rekao veliki njemački političar Franz Josef Strauss: ‘Nije dovoljno biti u pravu, pravo treba dobiti.’
Datum objave: 04.07.2017.
