Napuštanje Hrvatske ‘trbuhom za kruhom’ danas je, što se prijevoza tiče, uglavnom jednostavno. Sjednete u autobus ili zrakoplov i za nekoliko sati ste i na drugom kraju svijeta. Prije stotinjak godina, Hrvati koji su bolji život potražili s druge strane Atlantika, u Čileu, morali su preživjeti višetjedno putovanje brodom. No, njihova kalvarija tu uglavnom nije prestajala. Većina nije imala dovoljno novca za kartu do tamo, jer se plovilo oko Cape Horna. Iskrcavali su se u Argentini odakle su kretali u opasnu avanturu – mazgama ili pješice prelazili su Ande, najdulji planinski lanac na svijetu (Ande su oko 7000 kilometara duge, 200-tinjak kilometara široke i u prosjeku 4000 metara visoke).
U Čileu danas živi oko 120.000 Čileanaca hrvatskog porijekla, većina 3. i 4. generacija hrvatskih iseljenika. Iseljavanje Hrvata u Čile vezano je uz prekooceanske migracije koje su se događale krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Hrvatska se tada nalazila u sustavu Austro-Ugarske Monarhije. Najvažnije područje iseljavanja bila je Dalmacija, poglavito otok Brač. Iseljavanje se provodilo stihijski. Glavni smjerovi iseljavanja bili su sjeverni (pokrajina Tarapaca i grad Antofagasta) i južni dijelovi (pokrajna Magallanes) Čilea. Samo mali broj Hrvata će useliti u ovu zemlju nakon 2. svjetskog rata.
Iquique, Antofagasta i Punta Arenas označeni crvenom bojom (izvor: Douglas/Flickr)
Hrvati na sjeveru Čilea
Prvi Hrvati koji su došli na sjever Čilea su stigli na područje Tarapaca. Tamo ih je privukla proizvodnja salitre u kojoj je Čile dugo (sve do pojave umjetnoga gnojiva u Njemačkoj) bio gotovo pa svjetski monopolist. Po nekim podacima Hrvati su u svojim rukama imali gotovo polovicu cjelokupne proizvodnje salitre. No, bavili se iskopavanjem i drugih ruda te vrlo uspješno i trgovinom.
Među prvima je bio Pavao Cicarelli iz Pučišće na Braču, koji je došao u Iquique 1855. godine. Nakon 15 godina boravka u Čileu, vratio se u Hrvatsku 1870. godine.U to vrijeme, u gradu Iquique je bilo 97 Hrvata. 1910 godine, 40 godina kasnije, bilo ih je oko tri stotine.
Hrvatski dom u Iquiqueu
Početkom 20. stoljeća, najvažnija luka postaje Antofagasta. Samim time i najbrojnija hrvatska kolonija na sjeveru Čilea. Dvije godine nakon završetka Prvog svjetskog rata, 1920. , ondje je živjelo 1200 hrvatskih iseljenika. Među prvim kopačima salitre ponovo su bili Bračani. Do onamo su stigli uz velike psihofizičke napore, uglavnom na mazgama ili pješice iz Argentine preko Anda. Nisu mogli platiti brodsku kartu do luke Antofagasta, do koje se plovilo oko Cape Horna.
Iako većinom težaci, domišljati i marljivi Dalmatinci obogatili su se jednostavnim površinskim kopanjem ‘bijeloga zlata’. Svjetskoj ratnoj industriji dragocjenu sirovinu u početku su dopremali zapregama mula, a kasnije vagonetima, i do 200 km udaljene Antofagaste. Među vodećim rudarima bili su Mitrovići, Ivanovići i Lukšići. Najuspješniji je bio Jakov Sabioncello, koji je imao 18 rudnika salitre i zapošljavao 5000 ljudi. Legendarni Paško Baburica, iz otoka Koločepa kraj Dubrovnika, utemeljio je tvrtku ‘Baburica, Lukinovic i Cia’ gdje je posjedovao 24 ‘tvornice’ salitre koje su zapošljavale čak 70.000 ljudi. Nakon velike svjetske krize 1929., mnogi Hrvati su se uselili u glavni grad Santiago, gdje su osnovali i treću koloniju.
Prvo hrvatsko društvo u Iquiqueu, gradu u sjevernoj pokrajini Tarapaca, bilo je Austrougarsko Vatrogasno Društvo ‘Salvadora’ broj 5, koje je osnovano 1878. Od 200 članova, 196 su bili Hrvati. 1910. ovo društvo će promijeniti ime u Slavjansko Vatrogasno Društvo ‘Dalmacija’ broj 5, koje i danas nosi. 1904., Hrvati će osnovati Slavenski dom u Iquiqueu. Zbog rasprave između Bračana i Dubrovčana, ovo društvo će trajati kratko, do godine 1911. 1921., Hrvati osnivaju drugu instituciju pod imenom Jugoslavensko Dobrotvorno Društvo. Ovo društvo postoji danas pod imenom ‘Hrvatski Dom’ ili na španjolskom ‘Club Croata’.
Uprava Slavjanskog Pripomoćnog Društva u Antofagasti 1916. godine
Prvo hrvatsko društvo u Antofagasti osnovano je 1892. To je bio Slavjansko Vatrogasno Društvo Dalmacija broj 3. Četiri godine kasnije, Hrvati osnivaju Slavjansko Pripomoćno Društvo, čiji članovi će biti većinom Bračani. Kad je Hrvatska postala nezavisna država, ova društva će promijeniti ime u Hrvatsko Vatrogasno Društvo i Hrvatsko Pripomoćno Društvo.
Hrvati na jugu Čilea
Kao prve pojedinačne doseljenike koji su došli na područje tjesnaca Magallanes spominje se pomorskoga kapetana iz Boke Kotorske, Petra Zambelića, koji je došao 1872., potom Matu Paravića iz Bakra za koje se zna da su bili vrlo uspješni brodovlasnici. Čini se da je prvi Bračanin koji je tamo stigao 1885. bio Marjan Matulić, iz Postira.
Prvi pak veći val doseljenika koje je na Ognjenu Zemlju (Tierra del Fugeo, otočje na krajnjem jugu Južne Amerike podijeljeno između Argentine i Čilea) privukla ‘zlatna groznica’ događa se u to vrijeme – druga polovica 19. stoljeća. Kada od tog zlata nije bilo gotovo ništa, većina od njih odlazi u gradove Porvenir i Punta Arenas. Dok su u Punta Arenasu ostali Bračani, u Porveniru su živjeli Hrvati iz dalmatinskog zaleđa, osobito iseljenici iz Omiša i Mimice. Hrvatski iseljenici se većinom bave stočarstvom, poljoprivredom, rade kao lučki radnici, a bave se i trgovinom. Tada još nije otvoren Panamski kanal (tek 1914.) tako da je ovuda plovila većina brodova koja je potom kretala uz zapadnu obalu J. Amerike prema Kaliforniji. Spominje se i stanoviti broj mladih hrvatskih mornara na austrijskim brodovima koji su ostajali u čileanskim lukama kako bi izbjegli višegodišnju vojnu službu u Austro-Ugarskoj monarhiji.
Hrvatsko tamburaško društvo Tomislav 1916. u Punta Arenasu
Novi veliki val doseljavanja Hrvata u Čile zbiva se na početkom 20. stoljeća, nakon pojave filoksere na dalmatinskim otocima (osobito Brač). A kako je većina pučanstva živjela od vinogradarstva, a i zbog vrlo teškog gospodarskog stanja u čitavoj Dalmaciji u to vrijeme, brački težaci i ribari napuštaju svoj otok, masovno sele u Čile, i naseljavaju se na krajnjim dijelovima Čilea – Punta Arenas na krajnjem jugu te Antofagasta na sjeveru. 1914. godine je u najbrojnijoj koloniji Hrvata u Čileu, regiji Magallanes, bilo oko 3200 iseljenika. Poslije, nakon Drugog svjetskog rata, može se govoriti samo o sporadičnim doseljavanjima Hrvata.
Prvo hrvatsko društvo u regiji Magallanes je nosilo austrijsko ime. To je bilo Austrijsko Društvo Uzajamne Pomoći, osnovano 1896. godine. Od 250 članova, 242 su bili Hrvati. Rasprave između ‘Austrijanaca’ i ‘Hrvata’ je bio uzrok da se utemelji Hrvatsko Dobrotvorno Društvo 1900. godine. 1902. Hrvati osnivaju Hrvatsko Vatrogasno Društvo broj 4. 1915. osnovano je Hrvatski Dom, kao središte svih hrvatskih društava u gradu. Nakon Prvog svjetskoga rata, sva ova društva (osim Austrijskog Društva, koje se nazvalo Dalmatinsko Društvo) promijenila su imena kao uzrok ‘jugoslavizacije” hrvatske zajednice u Čileu. Kada je Hrvatska postala nezavisna država, sva društva u Magallanesu su vratila svoja prvobitna imena.
Hrvatski dom u Punta Arenasu 1915. i danas
Hrvatsko Vatrogasno Društvo u Punta Arenasu 1910.
Autor: CroExpress, Lucas Dela Torre Damianovic Datum objave: 13.04.2015.
