U Hrvatskoj se itekako može uspjeti

Portal mojnovac.hr donosi eksluzivni intervju s Antunom Buterinom, nagrađivanim novinarom, urednikom i marketinškim stručnjakom, ali i humanitaracem čiji se rad prepoznaje diljem Hrvatske. Prije nego što se pridružio radu tvrtke HIKVISION Europe, Buterin je radio kao novinar i urednik za vodeće dnevne novine i časopis o sigurnosti, a velika ljubav prema riječima, svijetu, ljudima i Hrvatskoj rezultirali su pronalaženju novih poslovnih prilika i projekata. Predsjednik je udruge Meeting G2 koja poslovno povezuje Hrvatsku i dijasporu.

Antun je i član Izvršnog odbora jedne od većih humanitarnih zaklada – Zaklade Ane Rukavine.

S čime se ti sve baviš? Što najviše voliš raditi?

Kao dijete sam sanjao da ću biti nagrađivani pisac knjiga i scenarija za filmove koji će osvajati Oscare. Zato sam za vrijeme studija Prava završio u Vjesniku kao novinar, činilo mi se da se samo u novinama može svakodnevno pisati i usavršavati pisano izražavanje. Kroz novinarsku sam karijeru dugu skoro 20 godina bio i urednik časopisa, fotograf, lektor i korektor jer sam htio ne samo pisati, već pisati lijepo, zanimljivo i – pismeno.

Kako život okreće stranice, čovjek stavi po strani mladenačke želje i prilagodi se borbi za egzistenciju, a kad ti život oplemeni i troje klinaca, snove staviš u fazu mirovanja. Tako sam zadnjih 10 godina radio kao voditelj prodaje i marketinga – prvo godinu dana za Kongresni centar Forum Zagreb, a onda i devet godina za divovsku kinesku kompaniju Hikvision, najvećeg svjetskog proizvođača nadzornih kamera, sigurnosne opreme i uređaja IoT. Dugo sam kao menadžer marketinga za tržišta Adriatica i Malte bio jedini Hrvat među desecima tisuća zaposlenih, a zajedno s kompanijom razvijao sam se i ja.

Kad sam počeo, u firmi nas je te 2015. bilo oko 16.000, a kad sam ovog proljeća dao otkaz, Hikvision je diljem svijeta imao više od 60.000 zaposlenih. Strelovit skok u kojem sam i ja brzo napredovao, učio, prilagođavao se i rastao, donio je uzbuđenja, ali i lov na „targete“ i nezaobilazni stres svojstven korporacijama. Osim svakodnevna posla koji je uključivao redovitu komunikaciju, obilaženje i koordiniranje niza aktivnosti s 30-ak distributera u 9 različitih država, zadnje sam dvije godine u Zagrebu vodio i projekt otvaranja prvog ureda Hikvisiona u Hrvatskoj.

Usporedno s poslom od kojeg se živi i zarađuje, uvijek sam htio dio budnog vremena posvetiti višim ciljevima, nečemu što ne donosi novac u džep, nego mir u dušu i puninu u srce. Mene volontiranje ispunjava, i vjerujem da svatko od nas – koliko god obveza ili djece imali – u životu mora imati dovoljno vremena volonterski se posvetiti makar jednoj stvari koja ga ispunjava ili privlači. Ja sam u životu našao čak dvije, a prva je Zaklada Ana Rukavina. Tamo sam od prvog dana, punih 18 godina kao član Izvršnog odbora, a zadnjih par godina i član Upravnog odbora.

Ana je bila ne samo kolegica u Vjesniku, nego i prijateljica s kojom me spojila bolest, jer sam kroz školovanje i sam bio teško bolestan i jedva preživio rak, kemoterapiju, hepatitis, meningitis i slične prokletinje. Zato mi je ogromna čast biti sitan djelić predivne priče o tome kako se može uspjeti kad se male ruke slože.

I tako dolazim do odgovora na drugo pitanje – što najviše volim raditi? Kroz život sam shvatio da me jako veseli pomagati drugima – ne samo kolegama na poslu i prijateljima da npr. nađu posao ili dobiju bolji posao, nego čak i potpunim neznancima. Umrežavanje i povezivanje ljudi toliko me ispunjava da to ponekad radim čak i nauštrb vlastitog vremena, probitka i zdravlja. Divno je vidjeti da si pomogao stvaranju novih poslovnih veza, jer što je više sretnih ljudi u okolini, to je veća i ukupna količina sreće.

Koje si pogreške napravio u poslu, a koje s novcem?

Tko radi, taj i griješi, kaže poslovica. S obzirom da zbilja volim raditi, da sam radoholičar i perfekcionist, nije mi problem priznati da i griješim. Uvijek nastojim iz toga izvući neke pouke, pa mislim da veće pogreške ipak nisam ponovio – više od jednom, ha-ha.

U novinarstvu sam pristajao na sve zadatke, jer mi je osnovna pogreška bila što nisam mogao reći – NE. Budući da su me privlačile raznolike teme, prihvaćao sam sve zadatke svih urednika i kolega, bez obzira na rubriku i ograničeno vrijeme. Volio sam izazove, i još ih volim, no to ponekad rezultira stresom i utrkom s rokovima, što se lako može izbjeći jednim NE. Druga je pogreška što uvijek vjerujem da ću sve stići jer jako volim raditi. Nažalost, ponekad krivo procijenim vrijeme – precijenim svoje mogućnosti, a podcijenim šanse da se nešto zakomplicira i da mi vrijeme iscuri.

Što se pak tiče pogrešaka s novcem, ona najveća mi je veliko povjerenje koje imam prema ljudima. Nisam, doduše, nikad dobio na nigerijskoj lutriji niti dao PIN za karticu šibicaru na tržnici, no jednom sam dio ušteđevine predao za daljnje ulaganje poznaniku kojem sam vjerovao na riječ. Naravno, brze zarade nema nigdje osim na lotu, tako da sam ostao i bez novca i bez poznanika. Ne valja vjerovati lakim obećanjima ljudi koji vam nisu u krugu najbližih prijatelja, a odjednom počnu letjeti oko vas.

Kako si se našao u MEETING G2 priči?

Zahvaljujući rock’n’rollu i ludom spletu okolnosti! Na koncertu U2 na Maksimiru, među 50.000 ljudi, na zapadnoj je tribini do mene sjela neka strankinja s kojom sam počeo ćaskati na engleskome jer uživam strancima govoriti o Zagrebu i Hrvatskoj. Ubrzo me upoznala s mužem, a ja njih oboje sa svojom suprugom. Bili su to Hrvat Josip Hrgetić i njegova žena Latvijka Mara Vitols koji su na koncert stigli iz Venezuele, gdje su oboje i rođeni.

Njihove su obitelji pobjegle od komunizma i neslobode – njezini iz SSSR-a, a njegovi iz SFRJ. Ostali smo nakon koncerta u kontaktu preko emailova i Facebooka, a onda su oni na moje oduševljenje najavili da će se preseliti u Zagreb. To se 2012. i zbilo, kad su u Green Goldu otvorili Kongresni centar Forum Zagreb, jer su se kongresnim turizmom bavili i u Caracasu. Toliko smo se dobro povezali da sam 2014. čak počeo i raditi za njih, želeći im pomoći da ubrzaju rast Foruma Zagreb. Znali su sve o kongresnom turizmu, ali u Zagrebu nisu poznavali skoro nikoga, za razliku od mene koji kao novinar i urednik poznajem golem broj ljudi i firmi.

Josipa kao povratnika i mene kao rođenog Zagrepčanina čvrsto spaja neobjašnjiva i slijepa zaljubljenost u Hrvatsku, pa smo često raspravljali o raznim poslovnim idejama i projektima koje bismo pokrenuli. Kako razviti domovinu, kako joj pomoći, razmišljali smo… A onda se Mara vratila iz svoje druge domovine Latvije, gdje su Latvijci taman počeli organizirati poslovne forume za povezivanje sa svojom dijasporom. I kockice su se polako počele slagati u mozaik: Mara i Josip imali su konferencijske dvorane. Umjesto da čekamo klijente da ih napune svojim eventima, mi smo odlučili pokrenuti vlastitu konferenciju – usmjerenu na poslovno povezivanje domovinske i iseljene Hrvatske.

Nekoliko povratnika iz Venezuele i Australije spojilo se s nas nekoliko rođenih u Hrvatskoj – povratnici su u našu simbiozu donijeli međunarodne veze, a mi iz Hrvatske – naše lokalne kontakte. I tako smo ujesen 2015. održali prvu poslovnu konferenciju MEETING G2. Pokazalo se da je to početak lijepe tradicije, jer smo jubilarni 10. Meeting G2 održali sredinom studenoga ove godine.

Kad je Josip napustio mjesto predsjednika istoimene Udruge Meeting G2, mene su ostali članovi izabrali za novog predsjednika, pa ja tu časnu volontersku dužnost obavljam već punih pet godina.

Kakvi su ti planovi za dalje?

Ako govorimo o Meetingu G2, imamo mnogo planova i ideja, sve se više ljudi okuplja oko tog našeg projekta pa smo na slatkim mukama – što i kako dalje. Svakako planiramo profesionalizirati Udrugu, pokušati dobiti ozbiljniju financijsku podršku. Želimo se nakon 10 godina volontiranja odmaknuti od dobrovoljnog rada i pokušati projekt podići s nacionalne na globalnu razinu. Ionako nam već godinama mnogi govore da je ovo što radimo zapravo – posao države i gospodarske diplomacije, no eto – mi kao obični mali ljudi pokušavamo u svoje slobodno vrijeme povezati naše poslovne ljude sa svih strana svijeta kako bi nam svima bilo bolje.

Naše je geslo od samog početka: da Hrvatska nema samo oko 4 milijuna stanovnika, ili čak i manje prema zadnjem popisu stanovništva, nego čak 8 – jer moramo računati na naše iseljenike svih generacija diljem svijeta, od Australije, Sjeverne i Južne Amerike pa sve do niza europskih zemalja. Osobno duboko vjerujem da je poslovno povezivanje domovinske i iseljene Hrvatske – ključan preduvjet ne samo za brži gospodarski razvoj Hrvatske, nego je dugoročno i jedini pravi odgovor na demografsku krizu koja nas već godinama udara po glavi. Već smo započeli interne i neslužbene razgovore o lokaciji konferencije Meeting G2.11 koju ćemo održati dogodine – negdje u Hrvatskoj.

A kao dugoročan cilj, pomalo u šali mogu navesti ovo: nadam se da za 40-50 godina konferencije Meeting G2 više neće imati smisla jer će se svi Hrvati iz iseljeništva vratiti u Hrvatsku koja će imati oko 8 milijuna stanovnika i biti jedna od najbogatijih, najsretnijih i najuspješnijih europskih država.

S čime se iseljenici susreću kad se žele vratiti i /ili ulagati u Hrvatsku?

Ove sam jeseni bio na svojevrsnoj turneji SAD-om i Australijom, gdje sam u 20-ak dana obišao brojne hrvatske zajednice i razgovarao sa stotinama hrvatskih iseljenika. Činjenica je da se velika većina želi vratiti u Hrvatsku – prije ili kasnije. Neki se sigurno vraćaju već za godinu-dvije, nekima je to u planu za 10-ak godina, a nekima tek u dubokoj starosti.

Više je kategorija iseljenika koji planiraju povratak u domovinu, ali je isto tako i više razloga koji ih trenutno u tome sprječavaju. Nekima cvate posao pa ga je glupo zatvoriti, nekima su djeca premala pa čekaju da narastu, a nekima su roditelji bolesni pa ih ne mogu ostaviti same. Ima i onih kojima se Hrvatska toliko zamjerila ili su pod utjecajem medija i politike povjerovali da kod nas baš ništa ne valja, pa u Hrvatsku dolaze samo na plaže i groblja. Srećom, takvih je vrlo malo.

Nije tajna da su naši iseljenici po dolasku u Hrvatsku suočeni s nizom prepreka, počevši od birokratskih zavrzlama i papirologije. Mnogi se žale na nedostatak informacija o prijavama, porezima, školovanju, problem je i učenje jezika. Kao velik problem mnogi ističu i pravnu nesigurnost, dakle vlada prilično veliko nepovjerenje u pravosuđe, ali i u državni aparat koji lutajući kroz odredbe, svakih nekoliko godina mijenja zakone i pravilnike, pa su potencijalni ulagači vrlo oprezni. Iako ih emocije vuku i dovode u Hrvatsku, ratio ih često sprječava jer ne žele biti prevareni ili uhvaćeni u mrežu korupcije, lokalnih šerifa i loših zakona.

Upravo smo zato mi kroz ovaj desetogodišnji serijal konferencija MEETING G2 pokazali i našoj javnosti, ali i našim iseljenicima, da se u Hrvatskoj itekako može uspjeti, da postoji mnogo kvalitetnih projekata koja ulagačima nisu donijela propast, sudske procese i stečaj, nego izvoz, zapošljavanje vrhunskih kadrova, povrat ulaganja pa i solidnu zaradu.

Takvih je ulagača sve više, naši iseljenici vratili su se iz Australije, iz Kanade i SAD-a, iz raznih zemalja Južne Amerike, iz Švedske, evo sad se masovno vraćaju i svježi imigranti iz Irske… Svi polako shvaćaju da trava vani nije ništa zelenija, a ako i jest, onda je i puno skuplja. Naravno da je mnogima vani bolje, sve ovisi i o profesiji pojedinca, no gledano u globalu, u Hrvatskoj imamo skoro sve preduvjete za raj na zemlji.

Naši iseljenici to znaju bolje od nas, samo ih trebamo što više uključiti u naše društvo, preuzeti njihov poslovni mindset, zatomiti naučena i naslijeđena koruptivna ponašanja, korištenje kumova… Naši iseljenici mogu nas puno toga naučiti, i oni će bolje od nas znati kako privući druge iseljenike i druge ulagače.

Kako im Država/Vlada u tome može pomoći?

Srećom, posljednjih su se godina neke stvari osjetno poboljšale, Središnji državni ured za Hrvate izvan RH pokrenuo je više odličnih projekata i programa koje su iseljenici dobro prihvatili, posebno oni iz Južne Amerike. Vjerujemo da je to tek početak i stojimo na raspolaganju novoosnovanom Ministarstvu demografije i useljeništva. Država se mora maksimalno otvoriti našoj dijaspori, posebno poslovnim ljudima i studentima koje moramo masovno privući svim mogućim sredstvima, uključujući i oslobođenje od poreza na dohodak prvih 5 godina nakon povratka. Naravno, to mora biti tek jedna od 50-100 sličnih mjera, jer nemamo vremena na bacanje.

Kad državi ponestane ljudi, u vodu padaju svi mogući planovi i svaka gospodarska politika – bez ljudi nema ni države. Srećom, mi još imamo jedno vrlo logično i pragmatično rješenje: hrvatske iseljenike kojih po svijetu živi možda i više nego nas u Hrvatskoj. Kakva je to sila, kakva je to snaga!

Vlada i svi političari moraju širom otvoriti sva vrata i sve prozore za naše pametne, uspješne poslovne ljude sa svih strana svijeta. Postojeći koraci i mjere više su nego dobrodošle, ali bojim se da nisu dovoljne. Promjene moraju biti drastičnije, mjere sveobuhvatnije i konkretnije, a u projekt povratka iseljeništva moraju se uključiti baš sva ministarstva i sve državne agencije. Čvrsto sam uvjeren da je to ključ budućeg razvoja Lijepe naše i da će naša djeca živjeti u takvoj globalnoj, bogatijoj, uređenijoj i sretnijoj Hrvatskoj.

Autor: CroExpress Datum objave: 13.12.2024.