Autor: CroExpress
Neupitna je istina da je Katolička crkva kroz vjekove bila na braniku ne samo katoličke vjere u Hrvatskoj, nego i hrvatskog identiteta, pa i u najgorim zločinačkim i diktatorskim režimima, kao što je to bio Titov komunistički režim.
Na slučaju proglašavanjem svetim blaženog Alojzija Stepinca, te nekim potezima, u zadnje vrijeme, kardinala Josipa Bozanića, a i u propovijedi nadbiskupa Josipa Petanjka na Bleiburgu, evidentno je da se na Katoličku crkvu u Hrvatskoj vrši golemi pritisak, unutar Hrvatske i od centara moći u svijetu, da se distancira od ‘nacionalističkih tendencija’ u hrvatskom narodu, koji ne želi popustiti naletima svjetskih moćnika i bezbožnika, čiji je cilj uništenje naroda, nacionalnih država, granica, miješanja rasa i stvaranje novog čovjeka i svjetskog poretka.
Sveti otac Ivan Pavao II. znao je prepoznati veliku važnost hrvatskog naroda u obrani kršćanstva u sve bezbožnijem svijetu. Zato nam je i dao neprocjenjivo važnu potporu u priznanju Hrvatske kao samostalne države. Samo vrijeme može pokazati je li današnji papa Franjo na istom putu na kojem je bio Sveti Ivan Pavao II. Sumnjam, jer imam postoje snažni razlozi za sumnju.
ŽELIO SAM IMATI SVOJU DOMOVINU – SLOBODNU HRVATSKU
A sada odgovor onima koji su me prozvali zbog mojeg vrlo iskrenog komentara na račun propovijedi biskupa Petanjka na Bleiburgu. Niti u jednom trenutku nisam dovodio u pitanje njegovu vrijednu propovijed u kontekstu kršćanskih vjerskih načela, nego njegovo distanciranje od sadržaja propovijedi drugih biskupa na komemoracijama na Bleiburškom polju u zadnjih desetak godina.
Da sam htio biti samo vjernik, mogao sam ostati u Australiji i biti VRLO BOGAT I CIJENJEN VJERNIK. I u Australiji postoji Katolička crkva. Ne bi smjela biti razlika u molenju Bogu u Australiji ili u Hrvatskoj. Mogao sam, kao što to čine neki drugi hrvatski iseljenici, nakon uspostave hrvatske države, dolaziti u Hrvatsku, u kojoj bi mi svi govorili kako sam pametan i uspješan iseljenik, koji je uspio u Australiji. Danas mi mnogi pak govore da sam luđak i pitaju me zašto sam se vratio, jer da oni to ne bi nikada učinili. Toliko o domoljublju jednog velikog postotka ljudi u Hrvatskoj.
Iako mi je u Australiji bilo jako dobro, vratio sam se u Hrvatsku zato što sam osim katoličke vjere i vjere u Boga u svojem životu želio imati i SVOJU DOMOVINU – HRVATSKU DRŽAVU. Zbog toga sam, u velikom entuzijazmu 1991. u Hrvatsku, u jeku rata, doveo i svoje dvije maloljetnje kćeri. Iako su rođene u Australiji, želio sam da budu Hrvatice i da rađaju Hrvate, a ja da jednog dana budem zakopan u svojoj domovini.
Nikada neću reći da sam pogriješio. Ali danas otvoreno kažem kako sam teško razočaran. Nikakvo blago i bogatstvo ovoga svijeta ne može zamijeniti moje sudjelovanje u stvaranju, obrani i međunarodnom priznanju hrvatske države. Ipak, ako se današnja situacija u Hrvatskoj nastavi razvijati u smjeru u kojem se razvija, moj osjećaj ponosa zbog toga što sam bio jedan od stvaratelja hrvatske države, teško će potamnuti ili pak uništiti spoznaja da se mi Hrvati danas previše lagano odričemo te u Domovinskom ratu i u krvi stvorene hrvatske države.
Hrvatska katolička crkva u Hrvatskoj još uvijek je jedina institucija koja se može u velikoj mjeri suprotstaviti uništenju hrvatske države i nestanku hrvatskog naroda. Međutim, ako Katolička crkva u Hrvatskoj poklekne i ušuti, a postoje znaci da bi se to moglo dogoditi, onda je to zbog toga što u Crkvi više nema velikih crkvenih i domoljubnih vođa kao što su bili danas blaženi Alojzije Stepinac i kardinal Franjo Kuharić. Kad nestane hrvatski narod, na prostoru današnje Hrvatske neće biti ni Katoličke crkve, zapatimo tu činjenicu.
U borbi za spas samostalne hrvatske države i opstanak hrvatskog naroda, spreman sam ostati i bez zadnjeg prijatelja na ovom svijetu.
Datum objave: 22.05.2019.
