Gdje god smo u svijetu, teško je zaboraviti rodnu grudu, kaže Ante Dabro, ugledni australski kipar koji, iako je na pragu devetog desetljeća, najmanje jedanput godišnje posjeti rodne Čavoglave.
Umjetnik čija djela krase središte Canberre, glavnog australskoga grada, rođen je na planini iznad sela Čavoglave, na dalmatinskom kamenu s kojim je vezan cijeloga života.
– Rodio sam se na kamenu, u zimi, 13. siječnja, i isti dan sam došao dolje, mislim, mama je rodila gore, stavila u pregaču i donijela me u selo. U stvari, u nesvijesti. I onda strina moja pokojna, mater veli, evo ti bebu, beba bila u nesvijesti, onda su me malo ošamarili, u vodu vruću, toplu, i onda sam otpustio glas, i evo me, još uvijek nisam prestao. Još uvijek brbljam, kaže Dabro za Glas Hrvatske.
Odrastajući u teškim okolnostima Drugog svjetskog rata, Dabro posebno pamti 1945. kad mu je otac odveden u zatvor, dok su ostali članovi obitelji bili u vojsci ili na takozvanom dobrovoljnom radu. Kao osmogodišnji dječak bio je prisiljen naglo odrasti i preuzeti brigu o seoskom imanju.
– U toj samoći, jer sam ja uvijek to osjećao, počeo sam izmicati kamenje, samo da se zabavljam. I onda počeo klesati u kamenu što se zove mulika. Imao sam nož sa sobom, torbu sa sobom, u torbi slanine i kruha, čak i vina, prisjeća se Dabro.
Čuvajući stoku Ante je počeo izrađivati figure ovaca, ptica i ljudi.
– Prvi moj uspjeh kojeg sam svjestan bio je kad sam jednoga dana donio pticu u gnijezdu i dođem u selo, kući, i stavim tu pticu, tu malu skulpturicu na pod. I mačka dođe i skoči na to. Onda su se svi smijali i vele da me mačka priznala, da moram biti dobar umjetnik. Eto, tako je to počelo, kaže poznati kipar.
Dabrin kiparski talent prepoznali su i profesori Škole za primijenjenu umjetnost u Splitu. Došavši u Zagreb, Ante je otišao na prijamni ispit za Likovnu akademiju, no nije ga uspio položiti iz prve.
– U to vrijeme sam, nisam imao ni novca, jesti nije bilo, deseti mjesec, morao sam, išao sam na željezničku stanicu i nosio kofere ljudima koji su izlazili iz vlaka u automobile i te stvari. Onda sam uzeo malo kruha, malo mlijeka i preko noći sam išao pod klupu, da spavam ispod klupe. I to je trajalo mjesec dana, dok sam našao Duška Džamonju i poslije je bilo O. K., otkriva Dabro.
Dabro je dobitnik niza nagrada, među ostalima i one za za kip La Peruz, dar australske vlade Francuskoj u povodu dvjestogodišnjice Francuske revolucije
Po završetku studija na zagrebačkoj Likovnoj akademiji shvatio je da će biti teško probiti se na tadašnjoj kiparskoj sceni kojom su dominirali njegovi mentori pa je donio odluku o odlasku u daleku Australiju.
– Imao sam izložbu 10. kolovoza 1968. Prva izložba u Australiji. I tu sam dobio pohvale i na osnovi toga dobio sam posao na umjetničkoj školi. Moj engleski se popravio toliko da sam mogao razumjeti ostale oko sebe. I to je početak bio, prisjeća se Dabro.
Dabro je dobitnik niza nagrada, među ostalima i one za za kip La Peruz, dar australske vlade Francuskoj u povodu dvjestogodišnjice Francuske revolucije, koji je smješten u Parizu, na obali rijeke Seine. Izradio je i monumentalni spomenik australskoj ratnoj mornarici, postavljen u središtu Canberre, a otkrila ga je kraljica Elizabeta II. 1986.
– Skoro svake godine sam izlagao u Sydneyju, Melbourneu i u Canberri. I onda, bio je natječaj, nacionalni natječaj za skulpturu, i tu se prijaviš. Na osnovi tvoje reputacije tebe izaberu, kaže.
Iako je više od pet desetljeća proveo u Australiji, Dabro osjeća snažnu povezanost s domovinom i često razmišlja o povratku.
– Rado bih se vratio, međutim, prilike su takve da možda ne bih mogao, da bi moja familija bila izgubljena ovdje. Možda je malo prekasno. Ili ću možda živjeti pola ovdje, pola tamo, rekao je Dabro.
Ante Dabro danas je profesor u mirovini, no kamen je i dalje pod njegovim dlijetom. S jednakim žarom nastavlja, kako kaže, skladati simfonije oblika čiji je iskon na planini iznad Čavoglava.
Autor: CroExpress Datum objave: 12.10.2023.
