U periodu od 1916.-1917. godine, nakon Brusilovljeve ofenzive, 1.200.000 austro-ugarskih vojnika, u čijem sastavu su bili i hrvatski vojnici, našao se u ruskom zarobljeništvu. Većina zarobljenika je radila kao roblje u rudnicima ili na poljoprivrednim imanjima, i bez obzira što je stanovništvo bilo susretljivo prema njima, tolika gomila zarobljenika opterećivala je rusku državu.

Stoga je odlukom ruskog cara od 4. siječnja 1916. odobreno srpskoj vladi, odnosno Jugoslavenskom odboru u Petrogradu, novačenje ratnih zarobljenika iz sastava ‘južnoslavenskih naroda’. Srpska namjera bila je popunjavanje ‘srpske dragovoljačke divizije’, stacionirane u crnomorskoj Odesi, radi upućivanja na solunski front.

Hrvatski časnici i dočasnici
tražili su da njihove postrojbe budu upućene na bojište pod hrvatskim, odnosno jugoslavenskim znakovljem, a ne srpskim, što je bio povod za sukob sa srpskim zapovjednicima. U napetom ozračju, punom nepovjerenja, krajem listopada 1916. izbile su demonstracije hrvatskih zarobljenih vojnika na Kurlikovom polju s kulminacijom krvave srpske odmazde u ‘Kanatnom zavodu’, tvornici brodske užadi, koja je pretvorena u zarobljenički logor.
Oni koji su preživjeli ‘Kanatni zavod’ i Kurlikovo polje i dalje će biti prisiljavani od strane srpskih časnika i dočasnika te ruskih kozaka da pristupe jugoslavenskim dragovoljačkim postrojbama. U uvjeravanju srpski stražari služit će se fizičkom prisilom, premlaćivanjem do smrti, obrednim ponižavanjima, tjeranjem hrvatskih vojnika na kopanje vlastitih grobova, skrnavljanjem tijela mrtvih vojnika, razbacivanjem njihovih dijelova u Crno more.

Jedini razlog zašto su mučeni i ubijani bio je taj što su bili Hrvati koji su odbili pristupiti ‘jugoslavenskim dragovoljačkim postrojbama’ pod srpskim znakovljem. Prema dostupnim podacima radilo se o više tisuća hrvatskih vojnika. Točan broj nikada se neće moći utvrditi.


f737486dc5.jpg

O tome događaju Miroslav Krleža je u eseju 1928., povodom ubojstva Stjepana Radića, napisao:

‘U Odesi je počelo. U krvavoj Odesi, u ‘Kanatnom zavodu’, gdje se masakriralo en mass i gdje su pokapajući mrtvace rekli onom grobaru, da ne treba da znade tko su ti ljudi, ‘jer to su Hrvati’. U Odesi se klalo, tamo su pucale kosti i tamo su se davili utopljenici’.

Nakon mira u Brest-Litovsku u ožujku 1918., onom malom broju preživjelih i bolesnih hrvatskih vojnih zarobljenika koji su ustrajali u odbijanju pristupanja srpskoj vojsci, koja je u međuvremenu doživjela težak poraz, te će od ‘dobrovoljne’ popune ‘srpske divizije’ biti prisiljena odustati, omogućen je povratak kući.
Preživjeli povratnici iz Like, Istre, Slavonije, Dalmacije, Zagorja i drugih krajeva diljem Hrvatske dali su izjave, potkrijepljene informacijama Crvenog križa, hrvatskim saborskim zastupnicima. Njihova potresna svjedočanstva biti će objedinjena pod nazivom ‘Izvješće hrvatskih povratnika iz ukrajinske Odese’ s nadnevkom 6. srpnja 1918. godine.

Najveći dio saborskih zastupnika u tadašnjem Hrvatskom državnom saboru zanemarit će, iz politikantskih razloga, to izvješće, ne shvaćajući poruku kako su događanja u Odesi bila prvi i vrlo uvjerljiv dokaz što hrvatski narod čeka ulaskom u zajedničku jugoslavensku monarhiju.

Ovaj dio hrvatske prešućene povijesti, u kojem su sudjelovali naši pradjedovi, i koji će predodrediti hrvatsko-srpske odnose u narednih sto godina, tj. sve do danas, a kako stvari stoje i u narednom razdoblju, mora biti opomena, da sloboda, koju je hrvatski narod konačno stekao kroz Domovinski rat 1991.-1995., nema cijenu. Na to će podsjećati i ovo spomen obilježje u ukrajinskoj Odesi, postavljeno upravo zalaganjem hrvatskih branitelja.


0ead1df825.jpg

cf220e752a.jpg

Autor: CroExpress Datum objave: 15.11.2019.