Kad je moja supruga bila prvi put trudna imala je nevjerojatnu reakciju. Ništa od onoga što je pojela nije mogla zadržati u sebi pa sam je morao odvesti u bolnicu.
Kod prijave, medicinska sestra nam je postavila nekakvo čudno pitanje:
– Željena ili neželjena?
– Što, ne razumijem, što želite reći? Odgovarao sam umjesto supruge koja je bila klonula od dehidracije.
– Željena ili neželjena?, ponovi sestra.
Stvarno nisam mogao shvatiti o čemu je riječ. Medicinska veteranka kamena lica napokon izusti: “Trudnoća!” Kad o tome razmišljam sada, čini mi se da mi je još htjela dodati: “Glupane, kad imaš neželjenu trudnoću, nema problema. Ako želiš, možeš se rješiti neželjene stvari i ići dalje bez povraćanja, bez gnjavaže, na koncu, bez neprospavanih noći, ali zato s više love, jer djeca su smrt za novčanik.”
– Naravno, željena, odgovorih.
– Onda čekajte ovdje. Pokazala je prstom prema tvrdoj, neudobnoj klupi i uvukla glavu u buksu u kojoj je, jamačno, provela većinu radnog vijeka, miljama daleko od osnovne pristojnosti i medicine za koju se školovala. Suprugu su na kolicima odvezli u veliku prostoriju u kojoj su ležale pacijentice odijeljene paravanima, ali tako da se pored i kroz njih sve može i čuti i vidjeti.
Do supruge je bila djevojka kojoj je izvršen abortus. Tako su na istom mjestu u jednom razdoblju svojega boravka u bolnici završile žene koje imaju željenu i neželjenu trudnoću. Ženu s neželjenom trudnoćom su posjećivali češće od žene s željenom, pitali je što joj treba, hrabrili je i brisali znoj s čela. Ženu sa željenom trudnoćom, u ovom slučaju riječ je o mojoj supruzi, nisu pitali ništa, samo su je natočili bocom fiziološke otopine i otpremili kući.
Osam mjeseci nakon toga, supruga je u istoj toj bolnici rodila našeg prvog sina. Žena koja je ležala pored nje mogla je jednako tako postati majka da je to željela. Mogla je roditi čovjeka, ali nije. Mogla je s njime slaviti njegov prvi rođendan kao i sve ostale, da je željela. Ali nije. Iskoristila je svoje “pravo” na legalan prekid trudnoće jer je to njezina “stvar”.
Je li tome baš tako, je li “to” što se do ulaska oštrih skalpela, kliješta i igala u njezinu maternicu bilo, nekakva njezina stvar, njezino privatno vlasništvo?
Ne, “to” je ljudsko biće koje ima besmrtnu dušu od trenutka kad je imalo samo jednu stanicu i kojemu srce pumpa krv po malenom tijelu od 18. dana života, a ta krv može biti drukčija od majčine. Dijete snimljeno suvremenim ultrazvučnim uređajem zabilježeno je kako reagira pokretima, a određeni za abortus bježe od instrumenata unatrag bezuspješno tražeći spas u nekom kutku majčine utrobe koja će za koji trenutak postati grobnica!
Zapravo, dijete koje nosi trudna žena nije dio nje, samo se nalazi u njoj i čeka da se razvije do punine koju treba dostići da bi bilo rođeno.
Nevjerojatno je da to zagovornici prava “na izbor” ne mogu shvatiti. Umjesto da priznaju da je “to” živi čovjek, traže razloge da opravdaju manjak razumijevanja i poštivanja dara života. Umjesto da se poklone životu i služe mu, nalaze opravdanje razloge za rijetke ekstremne slučajeve. Ne pada im na pamet da bi abortus nazvali zločin. Dapače, tome se već i tepa. Nije abortus nego “abić”. “Bila sam na abiću. Kužiš, nisam bila spremna pa sam se očistila“, reče gospođa drugoj gospođi u spiki kakvu ste sasvim vjerojatno i vi čuli u tramvaju ili kod frizera.
Za to sam da se stvari nazivaju pravim imenom.
Dakle, kada je riječ o nasilnom prekidu trudnoće najispravnije bi bilo koristiti termin abortus, a ne pobačaj. Pobačaj je nenamjeran prekid trudnoće najčešće uzrokovan stresom, hormonalnim poremećajem te kako to volim zvati, nekim nevidljivim duhovnim uzrokom.
Abortus je nešto sasvim drugo – nasilno prekinuta trudnoća, još bolje rečeno, nasilno prekinut ljudski život ili više njih ako se radi o višeplodnoj trudnoći.
*Iz knjige Dražena Bušića: Apokalipsa – rat za duše
Autor: CroExpress, Dražen Bušić Datum objave: 03.02.2021.
