Putovanje u Afganistan bilo je jedno od najluđih putovanja u mom životu. Bilo je to u veljači 2004. godine. Ja sam netom navršio 22 godine i dobio svoj prvi assignment za National Geographic.
Moja prva priča za NatGeo bila je „Hrvati grade Kabul“. Tada je tek drugi kontingent hrvatske vojske radio unutar ISAF-a u Kabulu i ja sam, zahvaljujući Nat Geu dobio priliku da budem smješten u njihovoj vojnoj bazi prva četiri od 17 dana mog boravka u Kabulu. Išao sam s njima u patrole oklopljen pancirkom i šljemom, dokumentirao što sve rade i kako čuvaju red u tom gradu koji je još uvijek bio friško oslobođen od talibana.
Nakon ta četiri dana izašao sam iz vojne baze i ostao bez zaštite. Sjećam se tog uzbuđenja, straha i neizvjesnosti kad sam tako ranjiv krenuo u grad i odšetao do hotela Mustafa u nekoć poznatoj Chicken street. U tom su hotelu odsjedali novinari, humanitarci, razni pustolovi, poduzetnici koji vole visoke razine rizika, pa čak i takozvani „ratni turisti“ – ljudi koji briju turistički po ratnim područjima. Tada sam već tjednima učio dari da bih se mogao osnovno sporazumijevati s Afganistancima.
I uspijevalo je. Ulazio sam posve sam u čajane i zalogajnice, češljao tržnice i mjesta gdje se okupljaju lokalci, i tamo susretao Afganistance.
Provodio sam dane pokušavajući se što bolje upoznati s njima, naći što zanimljivije priče i napraviti što bolje fotografije. I Afganistanci su me super prihvatili. Na razne načine častili su me svojom poznatom gostoljubivošću. Razvaljivao me kontrast te njihove srdačnosti i povjerenja koje su mi davali, nasuprot surovoj realnosti u kojoj su još uvijek svakodnevno na grad padale bombe.
Od kad su, godinu prije tog, Ameri naprasito ušli u Afganistan, oslobodili su Kabul i neka druga mjesta, ali Talibani su još držali većinu zemlje, žarili i palili Kandaharom, a kontrolirali su i planine oko Kabula. S tih su planina ponekad gađali strateške ciljeve po Kabulu, a hotel Mustafa bio je jedan od njih jer je bio pun stranaca. Baš zato, to je bila i jedna od najsigurnijih točaka u Kabulu, jer je bilo već dobro poznato, i predmet sprdnje, da Talibani nikad ne pogađaju ono što gađaju.
Imali su tada toliko staru i nepreciznu artiljeriju da je najsigurnije mjesto na kojem si mogao biti – njihov nišan. Što se događalo u Kabulu narednih 17 godina pratio sam samo površno pa ne znam što da kažem na sve ovo što se događa sada – je li pametno što su Ameri otišli ili nije?
Ne znam. Znam samo da ovo nije dobro kao što je malo što bilo dobro u Afganistanu posljednjih 40 i kusur godina. Ljudi mojih godina cijeli svoj život proveli su u ratu i nesigurnosti. Želim im samo mir. Ako ga neće imati u svojoj zemlji i dođu tražiti taj mir među nama, nadam se da ćemo imati dovoljno razumijevanja i suosjećanja i da ćemo im pružiti najljepšu moguću dobrodošlicu.
Ako mene pitate, kad bih nekim čudom imao moć da jednim potezom ukinem sve granice na svijetu, sve nacije i religije, sve kulturne, plemenske i ine identitete i pripadnosti – kvragu, učinio bih to! Učinio bih to iz sirove znatiželje da vidim što se krije ispod svih tih maski, ispod svih tih slojeva iluzija. Ostaje li ispod svega čovjek ili jedno veliko ništa.
Davor Rostuhar je hrvatski putopisac i fotograf. Prvi je Hrvat koji je godinu dana putovao sa svojom suprugom Anđelom po cijelom svijetu, posjetio 30 država i u intervjuima sa 120 parova raznih kultura pokušao doznati što je to ljubav. Na kraju je objavio i knjigu ‘Ljubav oko svijeta’.
Autor: CroExpress Datum objave: 21.08.2021.
