Autor: CroExpress
Članak je u cijelosti preuzet s bloga MarleyBob.
Ja nisam djevojka, ali me stara prijateljica zamolila da objavim ovo za sve žene, djevojke, ali i muškarce.
Moje ime nije važno, zovite me djevojka, to mi se oduvijek sviđalo, nisam voljela imena, nisu bila važna. Rekao je Shakespeare ‘Ruža bi s bilo kojim imenom jednako mirisala’. Tako je i s ljudima, koje god ime imali, ostaju isti.
No, ime mi ne znate, ali ćete me upoznati.
Imam 21 godinu i rekli bi ljudi, mlada i neiskusna, ali nisam. Život me nije baš ‘mazio’, kako je to moja majka govorila. Kao jako mala ostala sam bez majke, oca nikada nisam niti upoznala. Završila sam nakon toga kod jedne obitelji, kod koje sam bila sve, samo ne sretna.
Živjela sam u velikoj, raskošnoj kući, rekli bi ste koju bi svatko poželio, ali lijepa kuća krije ružnu priču. Za mene se brinula jedna žena, koja je bila sitne građe, ali jako snažna. U toj kući bilo je puno posla, ali je sve sama radila, nije bila snob, nisu joj trebale sluškinje, kuhari, mogla je sve sama. Da je samo ona bila tu život bi mi bio pravi raj, no međutim, imala je ona i muža, pokušajte pogoditi, alkoholičara. Naravno, nije oduvijek bilo tako.
Bio je on ugledan i lijep mladić, često mi je pričala sitna ženica dok bih s njom radila po kući ili kuhala ručak. Mogao je imati koju god je htio, ali je izabrao mene, uvijek se hvalila s time, iako zbog toga sada mnogo pati. Nakon vjenčanja je preuzeo obiteljski posao koji je bio dobro razvijen, donosio je dovoljno novaca u kuću da bi se moglo živjeti tako raskošno. Ali ‘nije sreća para puna vreća’. Nakon izvjesne krize kroz koju su prošli počeo se opijati, ali ona nije znala što je tomu razlog, još nije saznala. Samo se privikla na život u kojem ne smije reći ni riječ kako ne bi ‘dobila svoje’. Tukao ju je zbog svake sitnice, ništa mu nije odgovaralo. Ja sam znala po par dana spavati u parku u blizini kuće samo kako bih se spasila tog pakla.
Kada sam napunila 18, otišla sam iz te kuće, nikada nakon toga se nisam vraćala niti da ih posjetim. Nije mi bilo jasno zašto ga ona ne ostavi. Govorila sam kako nisu normalne žene koje to sve trpe, zašto ne odu, zašto ne ostave te kretene. Također odlučila da nakon prvog šamara odlazim koliko god jak on bio, neću to trpjeti ni minute.
No, eto nakon u 3 godine, samo šutim i trpim, kada je ljut prešutim, sakrijem se, i idemo dalje, ne može vječno trajati.
Otišla sam pomalo na kraj priče.
Početak naše veze bio je sjajan. nekoliko mjeseci prijateljstva, ljubav pa veza. U početku sve savršeno, a onda je pao prvi šamar, ali nije bio dovoljno jak da odem, svoju riječ sam pogazila prvi put. Kroz neko izvjesno vrijeme došao je i drugi, dovoljno jak da rumenilo na obraze ne moram stavljati 3 dana, ali nekako ni onda nisam mogla otići. Držala sam ga uz sebe i nisam mu dala da ode, koliko god me sada tukao ne mogu ga ostaviti, srce mi se kida kada samo pomislim na to, ali ne mogu ni ovako više.
Uništena sam, bojim se progovoriti, samo radim što traži od mene. Zbog pokojeg zagrljaja i poljupca očajan čovjek spreman je i batine trpjeti.
NIKADA SI TO NE DOZVOLITE, DRAGE ŽENE VRIJEDITE VIŠE, VAŠE TIJELO SLUŽI KAKO BI SE MAZILO, LJUBILO I GRLILO, A NE KAKO BI GA ŠAKE UDARALE. ZASLUŽUJETE ČOVJEKA, A NE KUKAVICU.
MUŠKARAC KOJI UDARI ŽENU NIJE MUŠKARAC NEGO KUKAVICA!
Ne budite kao ja, idite na vrijeme.
Datum objave: 10.09.2015.
