Još gori je što se tiče političkih stavova svojih autora koji su gotovo redovito opterećeni ljevičarskim idelogijama ne baš previše dalekim od jugokomunističke promidžbe.

Osim toga Der Spiegel već desetljećima nema dopisnika za jugoistočnu Europa pa su njegovi tekstovi o tom području vrlo rijetki i nažalost tendenciozni kao da ih pišu protivnici novih država iz bivših komunističkih zemalja što su se ogrnuli mantelčićem nevladinih organizacija plaćenih iz nepoznatih inozemnih fondova koji svoje protivnike rado blate da su nacionalisti i nazadnjaci.

U ovom ćemo se osvrtu na Spiegelovo pisanje pozabaviti dvama izvještajima o političkim prilikama u državama bivše Jugoslavije onako kako su ih vidjeli njegovi autori Walter Mayr u tome tjedniku od 03.07.2021. i u međuvremenu preminuli Siegfried Kogelfranz u broju od 12.07.1992.

Walter Mayr putuje „od Triglava do Vardara“ tražeći „nacionaliste“ i „nesvladanu prošlost“ novonastalih država za koje tvrdi da su nestabilne, da nacionalisti u njima bivaju sve glasniji i da se udaljuju od Europe, pri čemu je prva postaja njegova putovanja Srbija pod komandom Aleksandra Vučića kome se radi njegove politike izigravanja Zapada uz pomoć kineskog i ruskoga savezništva na neki način divi. Njemački novinar čini prvu pogrješku kad tvrdi da se Jugoslavija počela raspadati „odmetništvom Slovenije i Hrvatske“, (zaboravlja predhodne nacionalističke ispade Miloševićeve Srbije) što nije istina jer uzroci propasti SFRJ sežu mnogo prije, konkretno od Titova obračuna s Hrvatskim proljećem, uklanjanja srpskih „liberalnih“ komunista i gušenja albanske pobune na Kosovu.

Prve packe glede propasti Jugoslavije dobiva slovenski premijer Janez Janša kojega „zapadnjaci“ u EU u posljednje vrijeme posebno oštro napadaju jer se svojim postupcima navodno približava mađarskom i poljskom suverenizmu. Dopredsjednik međunarodnog PEN kluba  i Janšin kritičar Boris A. Novak  biva citiran riječima: Po mome mišljenju sramota je da jedan takav fanatik i rasist može preuzeti predsjedanje EU, kao da predsjedanje  nije po ustaljenom redoslijedu i kao da nije tek započelo. No njemački autor ipak iznosi i neke pozitivne rezultate slovenske politike što se ne može reći za njegov opis hrvatskih prilika za koje kao svjedoke nalazi samo dvoje nehrvata.

Svi  znaju pisati o Jasenovcu samo ne površni i zlonamjerni Goldstein

Već na samoj slovensko-hrvatskoj granici Mayr uočava nekakvu ploču s tekstom o jednom ubijenom partizanu u logoru Jasenovac, nazivajući ga „Auschwitzom Balkana“ točno prema definiciji Titova biografa Vladimira Dedijera, (partizansko ime Vlada Gangster) čiju  knjižurinu s tim naslovom u izdanju jednog sotonističkog nakladnika u Njemačkoj nije htio recenzirati ugledni Frankfurter Allgemeine Zeitung, a lijevo-liberalni Süddeutsche Zeitung odbio je i njezino plaćeno reklamiranje.

Njemački novinar podiže broj ubijenih u Jasenovcu na sto tisuća (!), dok je čak i službena brojka od oko 83 tisuće više nego sumnjiva što je dokazano u brojnim dokumentiranim studijima u Hrvatskom tjedniku i hrvatskim historiografskim časopisima. Kao svjedoke za ovu hrvatsku nevolju Mayr uzima Ivu Goldsteina i Vesnu Tršelič. U svom susretu s Goldsteinom ovaj tvrdi: Jasenovac i dalje živi u sjećanju i bio je hrana za ratove devedesetih godina te danas važi kao laksmus o tome kako se Hrvatska bavi sa svojom poviješću.

Ova tvrdnja je na vrlo klimavim nogama jer o Jasenovcu je za vrijeme komunizma objavljeno na stotine knjiga i tisuće članaka, naravno u smislu od Partije diktirane jugoslavenske i srpske historiografije, ali poslije propasti SFRJ neki su se hrvatski povjesničari počeli drukčije odnositi prema toljagi zvanoj Jasenovac, pa  o tome logoru danas možemo čitati vrlo različita mišljenja kao što je uvjerljivo i dokumentirano opisao ugledni povjesničar Vladimir Geiger u svojoj studji Pitanje broja žrtava logora Jasenovac u hrvatskoj i srpskoj historiografiji, publicistici i javnosti nakon raspada Jugoslavije – činjenice, kontroverze i manipulacije (Časopis za suvremenu povijest, br 2 /2020.).

U Geigerovu članka Goldstein ne prolazi dobro, uostalom kao i u ostalim osvrtima na njegove površno i manjkavo napisane knjižurine s mnogo stranica a premalo istine.

Svoje raskošno neznanje i još veću bezobzirnost Ivo je Goldstein pokazao i kao student onako kako je to dokazao njegov znanstveni mentor Miroslav Brandt (1914.-2002.) koji u svojim sjećanjima Život sa suvremenicima – Političke uspomene i svjetonazor,  Zagreb,1996. ovako  opisuje djelovanje svoga studenta Ive Goldsteina: Tek dvije godine prije moga odlaska u mirovinu (1984.) otvoreno je novo asistensko mjesto na mojoj katedri. Nekoliko kandidata (po narodnosti i uvjerenju Hrvata ) odbijeno je. Napokon su mi SK i njegovi eksponenti na Odsjeku nametnuli jednog tek završenog studenta, veoma marljivog, ali i skrajnje ambicioznog…Uskoro sam mu pomogao da dobije francusku stipendiju…i osobno zamolio profesora Jaquesa Le Goffa , jednog od korifeja svjetske povijesne znanosti, da mu u tom studiju bude savjetodavcem… Nakon njegova povratka, ( u Hrvatsku , op. a. ) doznao sam od prof. Le Goffa, da je on u radu škole sudjelovao tek formalno, a da se uglavnom prepuštao razonodi. Nije se, poslije godine dana, vratio u Zagreb s dogotovljenom radnjom, pa sam mu izobilno pomogao u prerađivanju njegova preliminarnog teksta. Pokazalo se da temu dubinski uopće ne razumije, ali se veoma mnogo trudio  da u časopisima objavljuje sitne priloge, da bi imao (kako je sam govorio) „što više publiciranih naslova“. Neke od njih pokazivao mi je unaprijed, a kod jednog od njih ustanovio sam da u bilješkama navodi ne samo pisce i djela koja nije pročitao, nego i pisce koji uopće ne postoje niti su ikad postojali. Na moj prigovor odgovorio je „Tako to rade svi, pa zašto ne bih i ja!“ To mi je toga čovjeka razodkrilo do kraja kao priprvna na falsicifiranje i znanstveno nepoštenje, i ja sam digao ruke od njegova daljnjeg „znanstvenog razvitka“,  ( str. 190.-191.).

Goldstein je nastavio sa svojim studentskim izgredima i nakon što je postao profesorom zagrebačkog Sveučilišta. Osim što jaši na svojim omiljenim temama o Jasenovcu i Titu, Goldstein i njegov pokojni otac Slavko posebno su se obračunavali s prvim hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom osporivši mu svaku vrijednost kao znanstvenika, političara i državnika, što nailazi na burne prosvjede onih koji se u suvremenoj povijesti bolje snalaze nego oba Goldsteina koji  misle da su znanstvenici premda su političari.  

Evo što je  u povodu knjige o Titu sina i oca Goldsteina objavio novinar Večernjeg lista Zvonimir Despot: …Goldsteinovi uradci kompendij su svakovrsnog neznanja, nestručnosti i šlamperaja…Ne štedeći truda, vremena, prostora, riječi i papira, uz svestranu podršku raznoraznih, sklonih mu medija, Goldstein nas, zabarikadiran posvemašnjim neznanjem, površnostima i neistinama, već neko vrijeme uporno lobotomizira svojim baš me briga pristupom. Goldsteinu naprosto mnogo toga nije jasno. Goldsteinovi radovi školski su primjer kako se ne treba i ne smije pisati. I prije spomenuti profesor Vladimir Geiger ima isto tako loše mišljenje o Goldsteinu kad njegovo djelo o Jasenovcu ocjenjuje da je na vrlo niskoj znanstvenoj razini, uglavnom temeljeno na citatima iz tekstova jugoslavenskih „istoričara“, traljavo dokumentirano, jednostavno rečeno trivijalno, (Časopis za suvremenu povijest, vol 53, No 1, 2019.).

Da Goldstein djeluje u nekoj sređenijoj zemlji akademska bi ga zajednica radi njegovih neznanstvenih propusta isključila iz svoje sredine.

Druga sugovornica njemačkog novinara Waltera Mayra Vesna Tršelič, za koju piše da je dobitnica alternativne Nobelove nagrade, udara u Goldsteinove diple kad tvrdi: Hrvatska se još nije ozbiljno pozabavila svojom prošlošću, ni s događajima u Drugom svjetskom ratu, a niti s onima u ratovima u Hrvatskoj ili Bosni.

Potpuno je jasno da je to besmislica jer o tim ratovima postoji more knjiga i članaka od kojih neki nisu u skladu s mišljenjem drugarice Tršelič o kojoj nitko nema pojma odakle je došla i što je radila dok nije postala članicom nekakvih nevladinih organizacija. Ona je neispisana stranica hrvatske javnosti. Sramota je da njemački novinar nije kontaktirao i pitao za mišljenje ozbiljnije znanstvenike i javne djelatnike osim trećerazrednog historičara Goldsteina i anonimke Tršelič.

Rekli bismo njemačka krpa naša hrvatske zakrpe. O neznanju autora iz Njemačke govori njegova tvrdnja kako hrvatsko vodstvo u Bosni i Hercegovini želi priključenje Hrvatskoj premda je posve obratno, tamošnji Srbi žele ukinuti BiH i priključiti se Srbiji, a Bošnjaci se ponašaju centralistički kao prije rata Srbijanci u Jugoslaviji, dok su b-h Hrvati jedini jamci opstanka Bosne i Hercegovine kao države, naravno uz uvjet da budu jednakopravni s ostala dva konstitutivna naroda što dosad nisu, ali to Nijemca ne zanima. U njegovu  putopisu možda su  točno opisani jedino kosovski Albanci, ali Srbija nikad ne će priznati Kosovo kao državu sve dok pet zemalja EU-a to nije učinilo radi razloga koje nije moguće opravdati, a koje Nijemac ne navodi .

Autor: CroExpress Datum objave: 20.07.2021.