Autor: CroExpress
U Frankfurtu Hrvati dobro znaju sedamdestpetogodišnjeg Kazimira Barukčića, čovjeka plemenita srca, koji je za svoj humanitarni rad do sada dobio brojna priznanja, a najveće mu je, kaže Kazimir, kada vidi zadovoljstvo na licu brojnih potrebitih i siromašnih.
Početkom sedamdesetih godina se Kazimir iz rodnog Dragalovca, BiH zaputio u bijeli svijet trbuhom za kruhom i nastanio u Frankfurtu, u četvrti oko željezničke postaje. U Njemačkoj je obavljao nimalo lake poslove radnika na željeznici, izgubio zdravlje, a danas kada je u mirovini, svoj je život posvetio humanitarnom radu, pomaganju drugima, potrebitima.
‘Djetinjstvo sam proveo u rodnom selu Dragalovcima kod Doboja. Moga rodnog sela više nema, iako ga uvijek imam pred očima. Već u 16. godini došla mi je pomisao da idem na rad u inozemstvo. I otišao sam. Nije bilo lako, supruga Mara ostala je u domovini, u rodnom kraju. Trebalo je nju i djecu dovesti u Njemačku’, počinje svoju priču Kazimir Barukčić, dobročinitelj iz Frankfurta.
Ali Kazo, kako ga prijatelji zovu od milja, sve je stigao, srediti svoje stvari, i drugome bezbroj puta u životu pomoći. 2004. godine je Hrvatsko književno društvo sv. Jeronima iz Zagreba izdalo autobiografsku priču Kazimira Barukčića pod nazivom Veleposlanik dobre volje.
– Neka ostane zapisano, jer riječ traje, i ostaje za pamćenje – kaže Kazimir. U predgovoru saznajemo što to Barukčića ‘tjera’ na pomoć drugima. Očito njegova urođena sklonost da neprestano pomaže. Na vrhu popisa uvijek je bilo njegovo ime. Ako se hoće biti human, pomoći nekome, tako je uvijek razmišljao Kazimir, treba najprije početi od sebe.
Poslije će doći drugi, jer, kako on zna reći: ‘Ako nas deset da za jedan obrok nekome tko nema nijedan – eto deset obroka, a mi nećemo uz to ostati gladni’. Naši ljudi zaposleni na željeznici, a među njima i Kazimir, bili su od velike pomoći onima koju su tek dolazili. Pomagali su im snalaženju, u prevođenju, traženju stana. Nastala su brojna prijateljstva, koja još uvijek traju. Kazimir je mnogima pomogao, a mnogi su mu u tome i uzvraćali. Nitko ne može sam. Lakše je kad se ima nekoga u dalekom svijetu.
1987. godina je za obitelj Barukčić bila najbolnija i najteža. ‘Tada je 14. prosinca, u cvatu mladosti, u 21. godini života umro naš dragi sin Tomislav’, priča nam Kazimir. ‘Taj veliki gubitak nismo još posve prežalili, nit ćemo to učiniti do kraja života.’
Na adresu Kazimira Barukčića godinama stižu brojna priznanja i zahvalnice, iz župe Gospe Olovske za donaciju u vrijednosti od 6000 eura, za Kruh sv. Ante u Sarajevu dobročinitelji frankfurtske misije otac Ante Antić prikupili su i donirali 1350 eura. Pomogao sam i druge brojne akcije, za crkvu sv. Ivana Krstitelja u Podmilačju kod Jajca, i crkvu u Rodoču i Žeravcu kod Dervente i mnogima drugima.
Kazimir je bio suradnik u dobojskom ‘Glasu komuna’, i inicijator brojnih akcija pomoći obiteljima s područja Doboja, Boljanića, Gornje Ostrušnje, Maglaja…, a kad uhvati malo vremena napiše i pokoju pjesmu. Do danas ih je napisao stotinjak.
‘U svojim pjesmama opisujem ljude iz naše zajednice, drage prijatelje, razne događaje i uspjehe. Nedavno sam napisao i izdao pjesmu posvećenu našem preminulom dirigentu dr. Josipu Luciću, koji je bio duša našeg pjevačkog zbora ‘Mato Lešćan’, kojim je dugo godina uspješno dirigirao zajedno s našom časnom Pavlimirom Šimunović. Dok živim u Njemačkoj, ne želim prestati služiti Bogu, misiji, našim svećenicima i potrebitima.’
U Hrvatskoj katoličkoj zajednici ‘Otac Ante Antić’ u Frankfurtu Kazimir Barukčić pomaže kod prodaje i dijeljenja tiskovina i pri sakupljanju milostinje, i fratrima u njihovim drugim potrebama.
Jure Vukić, svakodnevno pomaže u župi Otac Ante Antić
‘U Stuttgart sam došao 1969. godine, u Frankfurt 1970. godine. Oženio sam se 1976. godine, imam dvije kćeri i četvero unučadi. Sve do 1998. godine naporno sam radio na građevini, a zatim otišao u mirovnu 2008. godine, iz zdravstvenih razloga.
Pri župi Otac Ante Antić sam 20-tak godina, uvijek pri ruci fratrima i časnim sestrama, a i onima potrebitima. Koliko mogu priskočim u pomoć. Sve dajem u Božje ruke, pa što bude’, kaže dobri Jure Vukić.
Datum objave: 19.07.2014.
