Baba Luce, kako je mnoga djeca zovu, nema svoje djece, ali je zato brojnu djecu podizala, školovala, pomagala. I u svojoj starosti nastavlja davati. Njezina životna priča nas je oduševila, vjerujemo da će i vas.

Neki su ljudi shvatili smisao ovog života. Dajući drugima više dajemo sebi nego njima, živeći za druge, živimo… Lucija Dušević, 92-godišnjakinja, to zna.

Ovih je dana Zadarski list napravio priču o ovoj dobroj samaritanki.

Dok je ležala na Odjelu gastroenterologije zadarske Opće bolnice usnula san.
“Sanjala sam da hodam gradom i za mnom trče djeca i viču na engleskom: ‘Please, help me!’ Djeca su bila sva poderana, polugola.. Osjetila sam da me Gopodin pozvao da pomognem bolesnoj dječici”, ispričala je ova vrlo razborita starica, koja je živjela u Australiji 36 godina pa nije čudno da joj se miješaju hrvatski i engleski.

Zbog tog sna, po tko zna koji put, Dušević je odlučila donirati zadarskoj bolnici. Ovaj put, upravo vođena ovim snom, donaciju je namijenila Odjelu dječje kirurgije i to u iznosu od 2.000 eura.

Stalno pomaže djeci

Voditelj Odjela opće i dječje kirurgije, dr. Robert Karlo, zahvalio je baki Luci u ime svih djelatnika.
“Trenutačno imamo petero djece na Odjelu i, na svu sreću, ne oskudijevamo ni u čemu, ali smještaj za djecu uvijek može biti bolji. Zato smo namijenili s Vašom donacijom urediti čajnu kuhinju kako bi djeca u svakom trenutku mogla dobiti topli napitak, da ne ovisimo uvijek o bolničkoj kuhinji”, rekao je dr. Karlo, koji je prilikom neformalne primopredaje proćakulao s bakom Lucom, dr. Melanijom Ražov Radas, voditeljicom Gastroenterologije te glavnim sestrama njihovih odjela, Renatom Jović i Marijom Zubčić.

Baba Luce, kako je mnoga djeca zovu, nema svoje djece, ali je zato brojnu djecu podizala, školovala, pomagala.
“Sve nam je manje djece tu”, komentiraju tako u razgovoru dr. Karlo i baba Luce. “Stari umiru, ovi srednje dobi su se nešto uzoholili, mladi odlaze, djeca se ne rađaju”, rezimira spretno baba Luce. “Teško se danas udati, ali teško se i oženiti. Teško se namiriti na čovika, ali i na ženu, govori Luce”, objašnjavajući zašto je djece sve manje.

Kaže, u kući u Ljupču, u koju se udala 1950. godine, bilo je nekad njih 60, a sad je samo dvoje ljudi.
Luce se rodila 1929. godine u Rtini, odgojena je na otoku Pagu, završila je dva razreda osnovne škole, a u trećem je morala prekinuti školovanje, što joj je uvijek žao.

“Ali i dalje znam sve pjesmice koje sam recitirala u školi”, kaže baba Luce i izbaci kao od šale, uz silnu emociju, jednu o domu. Pa pusti suzu. Na naš komentar da je trebala biti glumica, kaže da je isto tako i njen učitelj govorio. Kad se udala, svekar ju je zamolio da i njegovom drugom, mlađem sinu Nikici bude kao majka, s obzirom da je njihova majka umrla mlada. “Moj diver Nikica je tad već bio u sjemeništu. Ja sam od njega bila starija 7 godina i bila sam mu kao majka, i njemu i ostaloj braći moga supruga”, priča Luce.

Svekar je imao želju da mu Luce u ulozi majke bude na mladoj misi kad se jednom zaredi. Tako je i bilo, ali tek više godina kasnije i to ne ovdje, već zbog spleta različitih okolnosti, u Australiji u gradu Adelaide.

Životni put i životni moto babe Luce

Naime, sa suprugom i diverom Nikicom pobjegla je iz Zadra 1957. u Italiju gdje su dvije godine proveli u logoru. Potom su otišli u Sidney potražiti bolji život.

“Došli smo tamo bosi i goli. Uspjela sam kupiti nešto za obući suprugu koji je išao raditi u vodovod i sebi jednu suknju i đemper. On je otišao, a ja sam ostala na nogostupu i pokraj mene se zaustavio bijeli mercedes. Uhvatila sam se za glavu. ‘Što je sad?’. Gospođa iz auta me pitala ime, obraćala mi se na engleskom, ali ja to tada nisam razumjela.

Pozvala me da sjednem. Pomislila sam, ‘a što meni može nažao učiniti trudna žena, kad nosi anđela u trbuhu?’. Prekrižila sam se i sjela u auto. Odvela me kod sebe kući i zagrlila. Dala mi ključ od svoje kuće, pokazala gdje je autobus da se mogu vratiti suprugu. I tako smo mi na mote dogovorile suradnju, a ja sam od tog dana sedam godina radila kao domaćica kod nje i njenog supruga dr. Campbella, rodom iz Irske. Imala sam bilježnicu i sva zapisivala i tako pomalo naučila jezik”, priča baba Luce.

Zanimljivo, dječak iz trbuha gđe. Campbell rodio se na rođendan babe Luce, 8. listopada, na blagdan zaštitnika zadarskog, sv. Šime. Nažalost, taj je bračni par već preminuo, a Luce je s njihovom djecom i danas u kontaktu.
Potom se diver Nikica išao zarediti u Adelaide pa su Luce i suprug pošli za njim i tamo ostali sve do 1996. kad su se vratili u Hrvatsku.

“Suprug i ja smo bili skupa 49 godina. Zvala sam ga stari, a on mene stara. Kad bi reko Luce ili Lucija, znala sam odmah da mu nešto nije po volji. Mukotrpno je radio u Australiji i razbolio se. Rekao mu je doktor, ako želi umrijeti u Hrvatskoj, da krene što prije. I tako smo se vratili. Nakon samo godinu i po dana, muž mi je umro ovdje u zadarskoj bolnici. I diver mi je tu umro. Ja sam u životu imala samo sedam operacija, a sad sam dobro. Samo me noge pomalo izdaju. Ali puno sam bila ovdje u bolnici i zato sam uvijek htjela pomoći kad sam mogla.

Suprug i ja smo dobro priskrbili u Australiji, ali krvavo smo radili. Zato volim znati kome dajem i volim dati onome kome treba. Ako dam onome kome ne treba, to je kao da bacam sol u more”, kaže baba Luce.

Trnovit put i vedar duh

Tako je, po dolasku, pomagala obnovu mnogih srušenih crkvi – one u Kninu, u Udbini, Zemuniku, Škabrnji… Pomaže djeci u selu. Kad netko ide u školu, ona im pripomogne s kojom »kintom«.

“Kad su djeci rođendani, pozovu me na rođendan, a ako ne mogu doći, donesu mi kolača drugi dan. Inače, ljudi mi stalno nešto nose, svega čega ima na selu. Nisam valjda jedan krumpir kupila otkad sam došla. To je tako, ja pomognem njima, oni meni i svi smo jako povezani. Čujem djecu neki dan kako se igraju i upadne im lopta u moje dvorište. Kaže netko, ‘pazi to je tuđe dvorište’. A kaže jedan mali, Donat se zove, ‘nije to tuđe, to je od naše babe Luce’”, priča ona.

Kad se se vratili iz Australije, Duševići su kupili veliku lijepu kuću u Ljupču, a kako kaže Luce, neće ona sa sobom ništa u zemlju odnijeti. “Ne želim kuću ostaviti da služi za biznis, apartmane i turiste. Želim da moja kuća, kad mene ne bude, služi za ljubav. Voljela bih je ostaviti časnim sestrama jer časne i svećenici se ne odgajaju u gradu, nego na selu. Voljela bih da ta kuća služi za pomoć drugima, starijima kojima treba podrška, djeci da slušaju vjeronauk… Da služi za ljubav”, naglasila je ponovno baba Luce.

Unatoč svim svojim nedaćama i trnovitom putu, osim pokojeg realističnog komentara i sjete za njoj dragim ljudima koje je redom ispratila, baba Luce stalno otkriva vedar duh. I razvuče osmijeh.

“Gospodin me vodi. Kako ne bih ja pomogla nekome, kad se On žrtvovao za nas. Rekao je ‘S vama sam u sve dane do svršetka svijeta’. I mene to drži”, govori Luce za kraj.


Autor: CroExpress Datum objave: 22.06.2021.