Prenosimo vam status patera Ike Mandurića o onima koji se još uvijek bore za Banovinu.

Pravi ratovi se uvijek nekako iskradu… Danas me nazvao Marko, zbog novog odlaska naše ekipe volontera u Banovinu. Ali naš izmrcvareni kombi ovih dana mora na remont, a Marko je već stavio poziv da se mladi jave za novi pohod, pa se on bio našao u nedoumici.

Zar da se ne ide radi nekog kombija?

“Marko, samo ti idi, ne brini se, naći ćemo kombi, ako treba i dva i tri… Samo ti idi, ipak si ti moj ratnik.”

“S prve crte, pater, s prve crte!“ – spremno me dočeka.

I tad mi se sve otvori… Da, rat je, a on dolazi s prve crte, i odlazi tamo skoro svakog petka na sastanke i dogovore, i svake subote predvodi malu vojsku mladih koji ondje uvijek nađu neke svoje bitke. Dok se ostatku Hrvatske čini da ondje više nema ničeg dostojnog njegovog vremena i snaga, ili ne znaju kako doći do bojišta, Markova ekipa svakog vikenda dobije jedan svoj mali rat.

Ali, odakle njemu to “s prve crte, pater, s prve crte!“ Pa znam: On je inače na povijesti diplomirao na temu ratnih djelovanja HVO – a. I zna što je rat. Pravi ratovi se nekako uvijek iskradu… i dok ti čekaš opći poziv na mobilizaciju, oni su već debelo uglavljeni, počeli… Pravi ratovi se oglašavaju onako potiho, s onima kojima je svaka, ma kako mala bitka, dovoljno velika i vrijedna njih, njihovog vremena i svetih talenata.

“Pater, nemojte zaboraviti Banovinu!“ To mi je na prvoj večernjoj krunici Hrvata svega svijeta u eter viknuo Petrinjac pater Marijan Stingl. I te riječi me obvezuju. “Nećemo, pater – ako-Bog-da!” – rekoh mu.

Dok je Marka, i njemu sličnih, nećemo!


Autor: CroExpress Datum objave: 16.06.2021.