Autor: Ivan Miklenić/Glas Koncila

Svjetska banka objavila je u petak 11. srpnja projekciju stanja BDP-a (bruto društvenoga proizvoda) za 11 novih članica Europske unije, odnosno bivših komunističkih država, po kojoj bi Hrvatska bila jedina zemlja od tih članica EU-a koja će u 2014. imati pad BDP-a. Time Hrvatska šestu godinu ostaje u recesiji, što je nesumnjivo rezultat ili nedjelo sadašnje Vlade koja je već duboko u trećoj godini svoga mandata.

Izvješće Svjetske banke govori i o prvim znakovima oporavka, i to u rastu izvoza te u malom padu nezaposlenosti na godišnjoj razini, no to nije dovoljno da Hrvatsku ne bi očekivalo zaostajanje u odnosu na spomenute članice EU-a. Stanje koje osjeća većina hrvatskih građana, kao i prognoza Svjetske banke, raskrinkava lažna obećanja vladajućih političara, kao i političara koji su ulazak Hrvatske u Europsku uniju nametali kao glavni strateški cilj očekujući da će formalno članstvo odraditi ono što političke garniture, osobito vladajuće, ne znaju, ne žele ili ne smiju.

Bez spremnosti da preuzmu svoju veliku odgovornost za takvo stanje u gospodarstvu u Hrvatskoj, vladajući političari, počevši od predsjednika Vlade, često ponavljaju da se promjenama i reformskim procesima Vlade protive razne interesne skupine koje žele održati postojeće stanje. To opravdanje u sebi nije posve netočno: sasvim je pouzdano da postoje razne interesne skupine, kako one koje imaju samo relativnu moć tako postoji i vjerojatno neformalna skupina koja, čini se, ima gotovo apsolutnu moć i koja sve do sada uspješno sve državne funkcije pretvara u marionetske predstave.

Interesne skupine s relativnom moći postoje i djeluju u svim društvima i one su normalna pojava te nisu baš nikakva opasnost vlastima koje imaju na raspolaganju djelotvorne instrumente, koje znaju što treba učiniti s obzirom na potrebne reforme i koje imaju političku volju te reforme i provesti. U hrvatskim okolnostima određena zaprjeka općemu dobru čak su i interesne skupine s relativnom moći jer nositelji državne vlasti svjesno ili nesvjesno, hotimice ili primorani često zloporabe potencijale državnih instrumenata, a ne pokazuju ni da znaju niti da stvarno namjeravaju provesti ozbiljne i nužne reforme u korist općega dobra.

Još veći problem je djelovanje interesne skupine koju je teško cjelovito definirati, a kojoj je jedna od bitnih oznaka da suptilno, ali sustavno razgrađuje Hrvatsku i kao državu, gotovo sve hrvatske institucije i čak sve one temelje na kojima bi mogla izrasti gospodarski prosperitetna država, a koja djeluje iza scene, dok na scenu postavlja ‚svoje igrače‘ koji ostvaruju, valja reći otvoreno, antihrvatske ciljeve i interese i još im za takvo djelovanje hrvatski građani plaćaju.

Dok navedeno izvješće Svjetske banke ističe da su ‘nove’ članice Europske unije ostvarile brz ekonomski napredak, i to usprkos svjetskoj financijskoj krizi, te da je njihovo članstvo u EU-u donijelo pozitivne učinke na financijskim tržištima i međunarodnoj trgovini, a u tim zemljama došlo je i do važnoga napretka u funkcioniranju institucija, Hrvatska se iskustvom prve godine članstva u EU-u u tom smislu baš ničim ne može pohvaliti jer je činjenica da je prva godina članstva u EU-u ostala neiskorištena.

Ta neiskorištena godina članstva u EU-u ne ide toliko na dušu EU-a koliko gospodarima Hrvatske koji i dalje bezočno gaze i ustavnopravni poredak, legalnost i legitimnost hrvatskih nacionalnih ciljeva i interesa, koji nemilosrdno manipuliraju vrhuškama nekih važnih političkih stranaka i ključnim društvenim i državnim funkcijama i koji u suvremenom hrvatskom društvu toleriraju samo privide demokracije i zakonitosti.

Isključivo iz takve ocjene aktualnoga stanja u hrvatskom društvu moguće je donekle razumjeti npr. otvoreno kršenje zabrane zapošljavanja u državnoj upravi. Prema podatcima iz medija, Ministarstvo socijalne politike i mladih povećalo je broj zaposlenih za čak 58 posto; Ministarstvo poduzetništva i obrta povećalo je broj novozaposlenih za 45 posto; rastao je broj zaposlenih u Ministarstvu poljoprivrede, Ministarstvu financija, Ministarstvu pravosuđa, Ministarstvu zaštite okoliša i prirode, Ministarstvu branitelja…

Dakle usprkos zabrani ministarstva imaju danas 600 zaposlenih više nego 1. siječnja 2012., a da od toga baš nikakve veće koristi nije bilo. Premda je to tek jedan od primjera nepoštivanja prava koje mora biti temelj države koja želi opstati, sličnih primjera mora biti mnogo jer rashodi u budžetu iz godine u godinu bujaju umjesto da se racionaliziraju, kao da se želi poručiti Hrvatima: željeli ste imati svoju državu pa je sad plaćajte tako skupo da požalite što ste je uopće željeli.

Usprkos svemu tomu valja njegovati i učvršćivati nadu da će članstvo Hrvatske u EU-u ipak donijeti očekivan nuždan pozitivan pritisak da u Hrvatskoj stvarno zaživi demokracija, vladavina prava i pravde i da se demontiraju skrivene snage koje manipuliraju mnogim hrvatskim državnim i društvenim institucijama, zadržavajući Hrvatsku u lancima siromaštva, nerazvijenosti i besperspektivnosti, jer su baš to okolnosti koje te snage koriste za svoje različite, uključujući i ekonomske interese.

Ako je EU-u stvarno stalo do demokracije u Europi, onda će svojim legitimnim načinima poduprijeti zahtjeve za promjenu izbornoga zakonodavstva i za ukidanje nedemokratskoga upravljanja zemljom. No protagonisti tih važnih i stvarnih promjena moraju biti hrvatski građani, demokratski profilirani i udruženi, a EU bi morao pomoći da građanske inicijative koje stvarno djeluju za opće dobro ne budu brutalno gažene. Dok se u Hrvatskoj ne riješi pitanje većega stupnja demokracije i vladavine prava, sva obećanja o boljitku ekonomije, gospodarstva i BDP-a obična su prašina u oči.

Datum objave: 16.07.2014.