Autor: Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatska se ubraja među europske zemlje s najizraženijim i najdugotrajnijim iseljivanjem. Prva velika iseljivanja počela su još u 15. st. zbog osmanskoga pritiska s jugoistoka. Rezultat tih iseljivanja današnje su hrvatske nacionalne manjine u Austriji, Mađarskoj, Slovačkoj i Italiji.
Slijedeći glavne smjerove europskih prekomorskih migracija, u drugoj polovici 19. st. i osobito na prijelazu u 20. st. Hrvati se masovno iseljuju u Sjevernu i Južnu Ameriku, Australiju, Novi Zeland i Južnoafričku Republiku. Većinom su odlazili mlađi ljudi bez stručnih kvalifikacija, a u zemljama prijma uglavnom su radili najteže fizičke poslove. Prvi naraštaj iseljenika redovito je pomagao obiteljska gospodarstva u domovini. Na društvenoj ljestvici uspinjali su se tek naraštaji rođeni u iseljeništvu.
Budući da je iseljivanje bilo masovno i organizirano, hrvatski su iseljenici u zemljama prijma organizirali čvrste iseljeničke skupine povezane zaposlenjem, što je olakšalo i formiranje iseljeničkih organizacija. Prva društva hrvatskih iseljenika osnovana su u San Franciscu (1857), Callau (Peru, 1871), New Orleansu (1874), Iquiqueu (Čile, 1874), Buenos Airesu (1876). Najčešće su to bila potporna (fraternalistička), kulturna i sportska društva.
Osim što su pomagala u rješavanju svakidašnjih iseljeničkih problema, društva su imala presudnu ulogu u očuvanju nacionalne svijesti, a u prijelomnim trenutcima i u pružanju materijalne i političke pomoći domovini. Najpoznatija je i najveća organizacija hrvatskih iseljenika Hrvatska bratska zajednica u Sjevernoj Americi. Za očuvanje nacionalnog identiteta tradicionalno su bitne i hrvatske katoličke župe, od kojih je najstarija ona sv. Nikole u Pittsburghu, utemeljena 1894.
Iseljivanje se nastavilo i nakon Prvoga svjetskog rata, no sa smanjenim intenzitetom, a ponovno se pojačalo nakon Drugoga svjetskog rata, kad je uzrokovano političkim razlozima, bilo da je riječ o iseljivanju Hrvata pripadnika u ratu poraženih političkih snaga ili onih koji su strahovali od komunističkog režima, bilo o iseljivanju etničkih skupina zbog promjene granica (optiranje Talijana iz Istre, Rijeke i Zadra, prisilno iseljivanje Nijemaca iz Slavonije). Politički uvjetovano iseljivanje nastavilo se i u desetljećima nakon rata, a 1960-ih godina mnogi Hrvati odlazili su na rad u Australiju i Kanadu, ali i u zapadnoeuropske zemlje, posebice Njemačku, Austriju, Francusku, Švicarsku i Švedsku (tzv. gastarbajteri).
Nakon Hrvatskog proljeća i represije koja je slijedila 1972, javlja se novi val političke emigracije. Iseljivanje nije zaustavljeno ni uspostavom hrvatske države. Iseljuju se pretežno mlađi izobraženi ljudi, što poprima karakteristične oblike odljeva mozgova. Posebnu i specifičnu vrstu iseljenika nakon Domovinskoga rata čini srpsko stanovništvo izbjeglo u Srbiju i BiH, uglavnom 1995, nakon oslobodilačkih akcija Hrvatske vojske, a od njih se zasada tek manji dio vratio u Hrvatsku.
Prema procjeni hrvatska dijaspora u svijetu obuhvaća više od dva i pol milijuna ljudi, računajući pritom izravne iseljenike i njihove potomke za koje se pretpostavlja da su zadržali osjećaj povezanosti s Hrvatskom, što je s obzirom na veličinu njezina stanovništva, iznimno velik broj. Više od milijun Hrvata i potomaka živi u SAD-u i Kanadi.
Oko 400 000 Hrvata ima u Južnoj Americi, a najviše u Argentini i Čileu. Dijaspora u Australiji obuhvaća oko 250 000, a na Novom Zelandu oko 40 000 pripadnika. U zapadnoj Europi najviše je Hrvata u Njemačkoj (oko 350 000), potom u Austriji (90 000), Švicarskoj (80 000), Italiji (60 000), Francuskoj (40 000) i Švedskoj (35 000).
U svim razdobljima iseljivanja većina iseljenika nastojala je očuvati veze s domovinom, a zbog svijesti o privremenosti izbivanja iz domovine jedan se manji dio vratio u Hrvatsku. Sa stečenim radnim iskustvom i navikama te kapitalom hrvatski su iseljenici imali važnu ulogu u cjelokupnom životu zemlje.
Datum objave: 16.07.2014.
