Hrvatskoj je trebalo mnogo vremena da nakon krvlju izvojevane samostalnosti postigne kakav takav ugled u tzv. velikom svijetu. Jugoslavenska i velikosrpska propaganda desetljećima su svako hrvatsko nastojanje na uspostavljanju suverene i demokratske države proglašavale ustaštvom i time fašizmom, premda se ustaštvo ne smije u mnogo čemu poistovjećivati s nacifašizmom.
Imali smo i previše neprijatelja svih vrsta u velikim svjetskim centrima odlučivanja. Samo zahvaljujući zločinačkoj politici srbijanskog vožda Slobodana Miloševića i miroljubivoj promidžbi hrvatske političke emigracije Hrvatska je postupno bila uvažavana kao nacija dostojna neovisnosti.
Nažalost to djelovanje iseljene Hrvatske nije nastavljeno u domovini, Hrvatska je jedina država u svijetu koja nema svoju PR agenciju u bilo kojemu obliku. O nama najviše govore i pišu strani autori, često vrlo zlonamjerno. U Zagrebu kao da se ne zna za onu poznatu američku izreku „Radi dobro i govori o tome“. A onda kad nas stranci krivo ocjenjuju i čak kleveću nastaje kuknjava no bez odluka što treba konkretno učiniti da se to popravi u našu korist.
Naime, svakome odgovornom javnom djelatniku i svakoj instituciji u Hrvatskoj trebalo bi biti posve jasno da se moraju ponašati civilizacijski umjereno i za inozemstvo uvjerljivo u iznošenju svojih mišljenja, da ih hladni vanjski svijet prizna barem kao donekle ravnopravne partnere u ovom globaliziranom kozmosu. A da nas radi navedenoga drugi vole to već spada u fantaziju na koju se ne smijemo oslanjati jer vanjska politika svih država svijeta ne poznaje tu kategoriju.
Površno gledajući, inozemstvo Hrvatsku percipira kao lijepu zemlju uspješnih športaša i gostoljubivih ljudi, i tu prestaju saznanja o nama. A to ni izdaleka nije dovoljno. Čak bošnjački dio razdrmane države Bosne i Hercegovine znatno je uspješniji u iznošenju svojih stavova u inozemstvu od mnogo politički zapadnije Hrvatske. Ovo odsustvo hrvatske vanjske promidžbe teško je racionalno objasniti. Možemo pretpostaviti da oni koji bi to znali nemaju odgovarajuću potporu vladajućih, a oni koji to ne znaju, bilo da žive u Hrvatskoj ili inozemstvu, često svojim bizarnim javnim nastupima više štete nego koriste svojoj zemlji.
Jednostavno ne znaju kako treba uvjeravati nama neskloni vanjski svijet u naše opravdane zahtjeve i to riječima koje taj svijet može shvatiti pri čemu je „pakovanje“ često isto toliko važno koliko i sadržaj naših poruka, o čemu bi trebalo dugo razmišljati.
No ono što bi još više moralo zabrinjavati svakog dobronamjernog građanina Hrvatske je javno svađanje predsjednika republike Zorana Milanovića i predsjednika vlade Andreja Plenkovića kao i Milanovićevo verbalno ratovanje sa svima koji ga bilo kako kritiziraju.
Ova agresija nepodnošljivim riječima dvaju najvažnijih hrvatskih političara mogla je u početku nekoga i uveseljavati, pogotovo što Milanović upotrebljava gotovo literarni rječnik, ali njegove neslane šale odavno su se pretvorile u nedopuštene oblike (ne)državničkoga nastupanja u javnosti.
Predsjednik Republike ide prečesto u napade ad hominem ili narodski rečeno đonom na čovjeka, osvećujući se svojim pravim i izmišljenim protivnicima na razini seoskih baba svađalica. Premijer mu hladno odgovara, ali i on bi se trebao ponašati prema onoj hrvatskoj narodnoj mudrosti da „pametniji popušta“.
Bilo je za očekivati da će između Pantovčaka i Banskih dvora dolaziti do iskrenja i radi samih razlika u temperamentima dvaju vrhunskih obnašatelja izvršne vlasti, ali oni bi morali znati da se sve njihove razlike u mišljenjima mogu poravnavati ponajprije iza kulisa i tek onda kad se tu ne postigne kompromis može eventualno ići u javnost.
No očito je da Milanović upravo uživa u iznošenju pikantnih pojedinosti i škakljivih doživljaja u polemikama sa svojim navodnim i pravim protivnicima.
A to jedan državni poglavar ne bi smio činiti. On je premda predsjednik Republike ipak neka vrsta „neokrunjenoga kralja“ koji mora „lebdjeti“ nad svim suprotnostima društva kako bi sačuvao mogućnost posredovanja. I njegovo sukreiranje vanjske, sigurnosne i obramnene politike te briga oko funkcioniranja sustava mora biti diskretno i spremno na kompromise. A za to je Milanović očito potpuno nespreman ili što je još gore – nesposoban.
S druge pak strane Plenković se ne može sustegnuti da na Milanovićeva „zezanja“ ne odgovara sredstvima hladnih ruganja koja još više uzbuđuju često nekontroliranoga Zokija. I tome nema kraja.
Jedan i drugi trebali bi znati da strana diplomatska predstavništva s velikim povećalima prate svađe dvaju hrvatskih predsjednika i da njihovi komentari na to nisu nimalo laskavi. Možemo s velikom sigurnošću ustvrditi da ovo seosko verbalno nadmetanje „dvaju jaraca na brvnu“ šteti i onako ne baš velikom ugledu Hrvatske u svijetu. Jednoga dana njoj će biti podnijeti odgovarajući „računi“ u obliku nepoštivanja njezinih traženja i zahtjeva na adrese svjetskih organizacija.
Svjetski moćnici će postupati s našom Republikom kao s nekom poludivljom zemljom tamo na dalekom Balkanu.
Krivnju za to snositi će Zoran Milanović i Andrej Plenković.
Završno možemo reći da je došlo vrijeme da se Zakon o predsjedeniku republike tako novelira da se ukinu njegove odredbe o sukreiranju četiriju politika i njegove ovlasti ograniče samo na reprezentiranje Republike u unutarnoj i vanjskoj politici, onako kako se to s velikim uspjehom prakticira u nizu europskih država kao u Njemačkoj, Austriji, Italiji, Grčkoj itd.
Mislimo da bi austrijski model šefa države bio za Hrvatsku najpodesniji. Također bi trebalo točno odrediti kako mora izgledati ustoličenje Predsjednika Republike na Markovu trgu sa svim svečanim pojedinostima kako bi se izbjegla sprdanja koju je priredio Milanović prigodom svoje inauguracije.
Odgovorni javni djelatnici raznih političkih usmjerenja trebali bi uputiti apel dvama predsjednicima da prestanu sa svojim verbalnim hladnim ratom jer oni imaju i ulogu uzora svima, posebno mlađim građanima u našem narodu i državi što odavno nisu na svoju i našu sramotu. Da, i našu sramotu jer mi smo ih izabrali.
Autor: CroExpress Datum objave: 12.05.2021.
