U četvrtak, 30. travnja 1671. u Bečkom Novom Mjestu javno je pogubljen bivši hrvatski ban, grof Petar IV. Zrinski (rođen 1621.), i njegov šurjak, grof Fran Krsto Frankopan (rođen 1643.).

Krvnički je mač toga proljetnog jutra brutalno okončao živote dvaju predstavnika najistaknutijih i najutjecajnijih aristokratskih porodica Hrvatske Kraljevine, koji su se usudili pobuniti protiv cara i kralja Leopolda I. Habsburškog.

Učinili su to jer su smatrali da taj vladar zanemaruje svoje obveze kao ugarski i hrvatski kralj te da je njihova moralna obveza naći bolje rješenje za očuvanje integriteta Kraljevine, pa makar to bio raskid s Bečom i pristanak na pomoć francuskoga kralja Luja XIV. i osmanlijskog sultana Mehmeda IV., smrtnih neprijatelja kuće Habsburg.

Iako je izbor te dinastije 1527. godine u Cetingradu za novu vladarsku kuću na hrvatskom prijestolju bio izraz slobodne volje tadašnje političke elite, on je, pred naletom osmanlijskih osvajača, ipak u prvom redu bio pragmatično rješenje za spas Kraljevine. No Hrvatska je otad, usprkos habsburškom starateljstvu, svedena na „ostatak ostataka“, a politička se ravnoteža između austrijskog i ugarsko-hrvatskog dijela Habsburške Monarhije zbog toga sve više remetila.

Poslovična kap koja je prelila čašu pojavila se 1664. godine kada je car Leopold I. nakon uspješnog vojnog pohoda i sjajne pobjede sklopio „sramotni“ Vašvarski mir s Osmanlijama i ne pitajući ugarsku i hrvatsku političku elitu koja je smatrala da je propuštena prilika za oslobođenjem i ponovnim sjedinjenjem njihovih zemalja koje su se nalazile pod osmanlijskom vlasti.

Jezgru moćne tajne aristokratske oporbe koja je tada nastala činili su hrvatski ban, grof Nikola VII. Zrinski (rođen 1620.), njegov brat, grof Petar IV., grof Fran Krsto Frankopan, ugarski palatin Ferenc Wesselenyi (rođen 1601.), visoki sudac Ferenc III. Nádasdy (rođen 1622.), grof Ferenc Bónis (rođen 1627.) i grof Erazmo Tattenbach (rođen 1631.).

Smrću Nikole VII. 1664. godine i Wesselenyija tri godine poslije njihov je pokret, međutim, izgubio dvije ključne osobe. Kada su u proljeće 1670. godine konačno počele ozbiljne pripreme za oružani ustanak, vladar je već znao za urotu, te je na prijevaru pozvao Petra IV. Zrinskog i Frana Krstu Frankopana u Beč.

Iako je car Leopold I. često isticao „milost“ kao jednu od glavnih vrlina kuće Habsburg te je razmišljao o njoj i u slučaju Zrinskog i Frankopana, na kraju milost nije bila uskraćena samo njima, nego i njihovim obiteljima. Konfiscirana su njihova golema imanja i podijeljena među carevim pristašama.

Smaknuće Zrinskog i Frankopana pokazalo se tek kao uvertira u nemilosrdno ostvarenje daljnjih apsolutističkih težnji kuće Habsburg. Iako je uspio uništiti cvijet tadašnje hrvatske političke elite, Beču ipak nije pošlo za rukom spriječiti sve izraženije političko sjećanje na Zrinskog i Frankopana, koji su osobito u 19. stoljeću postali simbolima borbe za hrvatsku suverenost i otpora protiv habsburškog apsolutizma.


Tekst pripremio prof. dr. sc. Alexander Buczynski, znanstveni savjetnik u Hrvatskom institutu za povijest.


Autor: CroExpress Datum objave: 30.04.2021.