Mate Matas mi je bio profesor geografije. Imao je pola bijele a pola crne brade. Kažu da mu je to bilo od torture u policiji u vrijeme Maspoka 1972. godine kao posljedica psihičkog maltretiranja. Nije o tome ništa pričao, no tako su neki učenici pričali, tako i ja prenosim kako sam čuo…
Jednom smo moj prijatelj Denis i ja igrali danima šah u Domu sportova, kao predstavnici naše srednje škole Ruđer Bošković na turniru. No, i tjedan dana nakon toga, mi smo se izgovarali kod ispitivanja na to… Matas je bio ljudina, vrlo poseban tip. Imao si osjećaj kao da svaki sat drži govor, jer je pričao lijepo, s dozom kazališne dramaturgije, pazeći na intonaciju i izgovor svake riječi. Bio je prirodni autoritet.
A filozofija mu je izvirala iz svake rečenice. Njegov dramatični ulazak u učionicu započinjao je naglim otvaranjem vrata i bacanjem imenika s vrata na suprotan kraj učionice gdje je bio nastavnički radni stol. Zvučni tresak je trebao najaviti: Hanibal ante portas!
Prema Mati Matasu nitko nije mogao biti ravnodušan. Nitko. On je i najnezainteresiranije razrednog spavača potaknuo na slušanje. Tako cjelovitu osobnost se rijetko sretne…
I tako me digne Mate nakon slučajnog otvaranja imenika…
Točno je pazio da to bude slučajno. Ta slučajnost je njemu bila jako, jako važna, jer je poput malog djeteta znatiželjno gledao kako se ta slučajnost ostvaruje… Nakon što me je otvorio, dođem pred ploču odgovarati. Iako sam se pred drugim profesorima izgovarao, kad bi me prozvali, da igram na šahovskom turniru, pred Matasom nisam htio. Nisam učio i nisam se spremao, pa je moje znanje težilo nuli…
Dramaturgija postavljanja pitanja je također bila uključena u sve to. Postavivši mi pitanje, zavali se Mate u neudobnu učioničku stolicu i pogleda me mudrim očima… Nisam znao odgovor, a njegova pojava mi je izazivala toliko poštovanja da nisam htio muljati. Sjedili su blizu mene neki moji dobri razredni kolege koji su krenuli šaptati. No, ja sam čvrsto odlučio šutjeti.
Uskoro se ta drama mogla osjetiti. Sad je već cijeli razred nešto poluglasno dobacivao, a Mate je znatiželjno pogledavao malo prema razredu koji je žamorio, malo prema meni, koji sam ga u oči gledao i šutio. Ne mogavši više izdržati tu dramu, netko iz razreda dovikne: pa daj muljaj nešto, nemoj šutjeti!
Okrenem se prema razredu i kažem: “Nisam naučio, što ću pred profesorom pričati gluposti!?”
Razveseli se profesor i zaiskre mu oči, pa nakon kratkog razmišljanja kaže: “Znaš mladiću, sad si rekao veliku životnu pouku: U životu treba znati pametno govoriti i mudro šutjeti. Hvala ti sto si moje uši poštedio slušanja gluposti. Zbog svega, neću ti dati jedinicu, već minus, pa ćeš za idući put naučiti i sam se javiti za odgovaranje…”
Nikad tu životnu lekciju neću zaboraviti. Moje kćeri su bile izvrsne u školi, no svakom se u životu, prije ili kasnije, mora zalomiti jedinica. Budući da su obje odgajane tako da se kod kuće sve govori, čekao sam trenutak kad će mi reći za jedinicu.
Jednom tako dođem pred školu po kćer, a ona počne tužno pričati o tome kako je bilo u školi. Vozio sam prema kući i slušao. Taman smo zašli u našu ulicu kad kaže: “… i tako sam dobila jedan…” Okrenem se dramatično na cesti i krenem natrag… Gleda me kćer i pita: “Pa kud ćeš?” Kratko odgovorim: “Vidjet ćeš!”
Odvezemo se u lokalnu slastičarnu i ja kupim kremšnite…
Pita kćer: “Zašto to kupuješ?” Odgovorim joj: “Da proslavimo tvoju prvu jedinicu…” Drama može biti i pozitivna… To je samo stvar izbora… A pozitivne drame se dugo pamte… Tako i ja pamtim svog profesora Matu Matasa. Bio je Mate i pomoćnik ministra obrazovanja… No, Mate je trebao biti Ministar, Predsjednik Države, predsjednik Vlade, pa i više od toga… Mate je imao Hanibalov karakter, a to nikako nije karakter “kotačića” u nekom mehanizmu… On kao “kotačić” nije mogao biti poput Hanibala…
Pouka koju sam dobio od svog profesora da je u životu važno znati pametno govoriti i mudro šutjeti me prati cijeli život kao i dramaturgija vickastosti i filozofije. Legao sam na operacijski stol u veljači 2018. Sestre me spremile za operaciju i ja sam u nekom polusnu ležao na stolu.
U jednom trenu mi priđe kirurg koji će me operirati i ja mu dramatično kažem: “Doktore ja ću umrijeti…” Zašute svi u sali, doktor ne zna sto reći, a ja nastavim: “…svi ćemo jednog dana… No ja vjerujem da moj trenutak još nije došao…”
Stane se doktor smijati i kaže: “Gospodine, još nisam čuo pacijenta da u tako ozbiljnom trenutku ispriča vic.”
Nakon operacije i jednog dana provedenog u “šok sobi”, vrate me u moju bolničku sobu. Tamo me dočeka čovjek koji se prezivao Matas i bratić je mog dragog profesora.. Eto, nadam se da će nekim elektroničkim putevima ovo moje pisanje doći i do Mate Matasa, profesora ne po zvanju, već po habitusu… Mate Matas – ante portas!
Autor: CroExpress Datum objave: 09.04.2021.
