Propaganda beogradskog režima u inozemstvu prilično uspješno plasirala je konstrukt o komunističkoj Jugoslaviji (1945.-1991.) kao uspješnoj i naprednoj državi, jednoj od predvodnica Pokreta nesvrstanih s istinski socijalističkom uređenjem (za razliku od sovjetskog komunizma), zvanim radničko samoupravljanje.
Međutim, cijelo njeno postojanje, baš kao i njene međuratne verzije pod vladavinom srbijanske dinastije Karađorđevića, bilo je prepuno izazova kako za državni integritet tako i za društveno uređenje. Od nesrpskih nacija, veći dio hrvatske političke elite i naroda najteže je podnosio centralistički oblikovanu prvu jugoslavensku državu, budući da je u njoj ugašena duga hrvatska državnopravna tradicija koja je u kontinuitetu postojala još od ranog srednjeg vijeka.
Hrvatska seljačka stranka prerasla je u drugoj polovici 1930-ih u široki nacionalni pokret, unutar kojega je dio Hrvata zahtijevao preuređenje Kraljevine Jugoslavije na konfederalnim načelima, a dio, ozlovoljen raznim oblicima represije (od političkih atentata nadalje) i degradiranja hrvatskih nacionalnih prava, prikriveno priželjkivao stvaranje samostalne hrvatske države.
Komunistička partija Jugoslavije, predvodeći antifašistički Narodnooslobodilački pokret u Drugom svjetskom ratu te na temelju pobjede Saveznika nad Silama Osovine, uspjela je osvojiti vlast u Jugoslaviji, brutalno uništavajući sve stvarne i potencijalne protivnike te radikalno mijenjajući društvene odnose. Ipak, ni u komunističkoj Jugoslaviji nacionalno pitanje nije riješeno unatoč proklamiranom federalističkom uređenju, nego je kao i druge brojne teškoće, prigušeno represijom i gurnuto pod tepih.
I ne samo to, Jugoslaviju su sve teže opterećivali novi problemi, od kojih je najizazovniji bila gotovo stalna gospodarska kriza. Ona je nastupila početkom 1960-ih, kada je jugoslavenski ekonomski model čvrste kontrole države nad gospodarstvom dosegnuo svoje limite i počeo kolabirati. Jedna od posljedica toga procesa bila je pojava visoke nezaposlenosti, koju je jugoslavenski režim odlučio riješiti dopuštanjem odlaska većeg broja svojih građana na tzv. privremeni rad u kapitalističke zemlje zapadne Europe.
Najveći broj tih ljudi, za koje se udomaćio naziv gastarbajteri, otišao je u Saveznu Republiku Njemačku, a kako je vrijeme odmicalo, njihov se privremeni boravak u rastućem broju slučajeva pretvarao u trajni ostanak.
Beogradski režim je diljem zapadne Europe osnivao tzv. jugoslavenske klubove, kako bi nadzirao svoje građane i na razne načine sprečavao da se „inficiraju“ idejama demokratskog i kapitalističkog sustava i ne „prenesu“ ih u zemlju. Međutim, takve je klubove koristilo samo između 10 i 15% jugoslavenskih građana, a među takvima je bilo najmanje Hrvata, koji su pak dominirali po brojnosti u gastarbajterskoj populaciji, što je bio još jedan od indikatora odbojnosti i komunizma i Jugoslavije dijelu hrvatskoga naroda.
Jedna od posljedica gospodarskih teškoća s početka 1960-ih bilo je stvaranje dvije struje u vrhu preimenovane Komunističke partije – sada Saveza komunista Jugoslavije (SKJ). Jednu su struju činili političari, znatnim dijelom iz Srbije, koji su željeli očuvati centralistički ustroj države kao i snažnu kontrolu nad gospodarstvom. Druga skupina bila je najvećim dijelom sastavljena od slovenskih i hrvatskih komunista, koji su se zalagali za decentralizaciju države i uvođenje nekih elemenata kapitalizma u gospodarski sustav.
Važno je naglasiti to da nijedna struja, unatoč navedenim krucijalnim razlikama, nije dovodila u pitanje monopol SK u upravljanju državom. Neprikosnoveni jugoslavenski vođa Tito lavirao je između dvije struje, dajući stanovitu prednost reformistima. No, smjenjivanje Aleksandra Rankovića 1966. godine, tada drugog najmoćnijeg čovjeka u državi i predvodnika centralističke struje, sa svih njegovih dužnosti, otvorilo je mogućnost za daljnjeg provođenja reformi.
Ta je tendencija najviše došla do izražaja u Hrvatskoj, gdje su se ograničene reforme dijela komunista prerasle u veliki nacionalni pokret.
Vodeće osobe reformske struje i dio reformski orijentiranog članstva Saveza komunista Hrvatske nastojali su, uopćeno rečeno, izboriti više autonomije za Socijalističku Republiku Hrvatsku (SRH) na polju uprave i gospodarstva te posebno raditi na zaustavljaju masovnog iseljavanja i povratku dijela gastarbajtera.
Također, željeli su donekle liberalizirati odnose u društvu, ali ne i narušiti monopol Saveza komunista (SK) u vlasti. Pored toga, dopuštali su iskazivanje nekih elemenata hrvatskog nacionalnog identiteta koji su do toga vremena bili potiskivani u korist jugoslavenstva pod krinkom parole „bratstvo i jedinstvo“ odnosno bili proglašavani šovinizmom i ustaštvom.
Matica hrvatska, najstarija hrvatska kulturna ustanova, postala je predvodnica drugog hrvatskog nacionalnog preporoda. Međutim, pored djelovanja na području kulture, Matica je sve jasnije artikulirala svoje stavove u vezi gorućih političkih i gospodarskih pitanja, zadirući u do tada nedodirljivu domenu Saveza komunista.
Reformna struja u Partiji u nekim se pitanjima slagala s Maticom, druge je samo tolerirala, želeći raskrstiti s dotadašnjom praksom režima da različita mišljenja suzbija represijom, dok su neki stavovi Matice bili u suprotnosti s politkom reformnog dijela hrvatskog državno-partijskog vrha. U takve treba ubrojiti onaj najvažniji – većina članova Matice, kao i ljudi iz njenog vodstva, vidjeli su kao konačan rezultat reformskih gibanja u Hrvatskoj neovisnu hrvatsku državu, dok su reformni komunisti željeli, prema već opisanim postavkama, preuređenu Jugoslaviju.
No, s obzirom na to da su imali zajedničkog protivnika – unitaristički i centralistički orijentirane strukture kako unutar Hrvatske tako i na razini Jugoslavije, otvarala se mogućnost za određenu ako ne suradnju, onda barem toleranciju i nenapadanje na taktičkoj razini. U tome kontekstu valja istaknuti da Matica ne bi dobila toliki prostor za djelovanje u javnosti da joj ga nisu „otvorili“ reformno orijentirani hrvatski komunisti.
Do toga je došlo, kao što je dijelom objašnjeno, zato što su hrvatski reformni komunisti oporbu jedinim dijelom željeli nadjačati političkim metodama, a ne isključivo represijom, ali i zbog toga što su željeli zadobiti što širu potporu za oživotvorenje svoje vizije Jugoslavije i Hrvatske u njoj, s kojom se mnogi nisu slagali.
S druge strane, iako se Matičino vodstvo nije slagalo s nizom poteza reformnog dijela vrha SKH, ipak je kod njega postojala svijest da ne smije biti preradikalno u svojim kritikama reformista i općenito vlasti, zbog konstantne opasnosti da reformisti izgube Titovu potporu i da ih snažne i utjecajne unitarističko-centralističke strukture nadjačaju i svrgnu s vlasti, što se u konačnici i dogodilo u prosincu 1971.
Studentski pokret predstavlja treću sastavnicu hrvatskog reformnog pokreta, ali i onu koja se na društvenoj pozornici pojavila najkasnije, tek 1971. godine.
Pri tome treba reći da je i studentski pokret bio heterogen i da je mnoge studente bilo teško ukalupiti u neke kategorije, poput lijevi i desni, odnosno prokomunistički i antikomunistički nastrojeni.
Ipak, unutar studentskog pokreta najjasnije se profilirala struja koja je mnogo radikalnije od reformnih komunista, pa i matičara, zahtijevala krupne promjene koje su prvenstveno išle u smjeru snaženja Hrvatske unutar Jugoslavije. Međutim, mnogi su se studenti, baš kao i članovi Matice hrvatske, nadali da će sve obimnije reforme dovesti do propasti, a ne jačanja Jugoslavije, a onda i nastanka samostalne hrvatske države. Pri tome su bili spremni koristiti i odlučnije metode, a najpoznatija bila je studentski štrajk koji je trajao od kraja studenog do početka prosinca 1971. godine.
Nije se radilo o štrajku do ispunjenja zahtjeva, nego štrajku upozorenja, a studenti su, ne želeći izazvati brutalan odgovor unitarističko-centralističkih krugova, zahtijevali ništa drugo doli provođenje u djelo reforme bankarskog, vanjskotrgovinskog i deviznog sustava, koju je na 22. sjednici Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske tražila Savka Dabčević Kučar, jedna od najistakntijih osoba reformske struje i predsjednica CK SKH.
Dogodilo se upravo suprotno, budući da je štrajk iskorišten kao izgovor za nasilno okončanje hrvatskog reformnog pokreta.
Ono je obilježeno prisiljavanje reformno orijentiranih hrvatskih komunista iz hrvatskog partijskog vrha na ostavke, nasilan obračun sa studentskim prosvjedima, politički montirani procesi, masovna izbacivanja iz Partije, otpuštanje s posla te razna druga maltretiranja i šikaniranja, nerijetko na nacionalnoj osnovi krajem 1971. i tijekom 1972. godine.
Ti su događaji do te mjere potresli hrvatsko društvo i u mnogim ga aspektima unazadili i okamenili da se razdoblje od kraja 1971. godine, pa do kraja 1980-ih naziva „hrvatska šutnja“.
Gušenje Hrvatskog proljeća zagovornike hrvatske državne samostalnosti još je više učvrstilo u uvjerenju potrebe stvaranja samostalne hrvatske države, a mnoge od onih koji su zagovarali ostanak Hrvatske u istinski reformiranoj Jugoslaviji navelo da zaključe kako hrvatski narod uspješno može braniti svoje interese samo u nacionalnoj državi.
Tako se za razliku od nacionalnog pokreta iz druge polovice 1930-ih i onog s kraja 1960-ih i početka 1970-ih, hrvatski narod početkom 1990-ih, a prilikom urušavanja komunističkog sustava, plebiscitarno na demokratskom referendumu izjasio za samostalnu i demokratsku hrvatsku državu kojoij je Miloševićev režim nametnuo obrambeni rat koji je Hrvatsku ekonomski i politički unazadio za nekoliko desetljeća, a posljedice njega osjećaju se i danas.
No unatoč tome Hrvatskoj je uspjelo učlaniti se u NATO i Europsku Uniju i tako barem vanjskopolitički postati još europejskija država nego što je bila do tada u svojoj dugovječnoj povijesti.
Autor: Wollfy Krašić Datum objave: 08.04.2021.
