Autor: Mirela Tučić

‘Ja sam Dejan, imam 28 godina, dolazim iz Skopja, a u zajednici sam 40 mjeseci. Prvi put sam došao u doticaj s drogom u srednjoj školi kada sam počeo ‘snifati’ ljepilo. Probao sam alkohol i travu. Zatim sam u drugom srednje počeo koristiti sintetičke droge LSD, ecstasy.

Sve su to još bili počeci, jer nisam imao mogućnosti, trajao je rat, a ja se nisam htio izdvajati iz te ekipe koja se drogirala, uvijek sam htio biti prvi u svemu, da sve ovisi o meni, te sam na kraju počeo i prodavati te stvari. Kada sam se upisao na fakultet, upoznao sam heroin koji je postao smisao mog života. Na predavanja sam dolazio potpuno ‘rasturen’, nenaspavan, drogiran.

Došao sam do samoga dna, shvatio sam da mi treba pomoć. Otišao sam u scijentološku zajednicu u Makedoniji, proveo sam tu pet mjeseci da bih nakon izlaska ponovno ‘pao’. Bio sam pola godine vani, nakon čega sam se vratio tu, bio 10 dana, smutilo mi se sve. Za Međugorje do tada nikad nisam čuo. Ipak sam iz pravoslavnog svijeta gdje se ne spominju ta svetišta. Dolaskom ovdje, moj život je dobio smisao. U početku, to je bio šok za mene, jer se na ovaj krš i kamenjar nisam mogao naviknuti.

Danas kada se probudim, veselim se svakoj sitnici, pa čak kada vidim kako je fuga na zidu lijepo urađena, ja sam sretan’, započeo je svoju priču mladi Dejan Nikolovski iz Makedonije, koji je u zajednici za liječenje ovisnosti ‘Milosrdni otac’ u Međugorju pune tri godine. Danas je, kaže, potpuno drugi čovjek, koji je našao smisao života, spoznao Boga.

U zajednicu je, naime, ušao kao ateist, poricao je Boga, iako je uvijek u podsvijesti znao da postoji, no nije htio prihvatiti tu činjenicu. No, danas zna da bi bez njega sve bilo uzaludno, te zajedno s njim kreće u potpuno novi život. Dejan danas s još trojicom sada već bivših ovisnika izlazi iz zajednice nakon što prime blagoslov za uspješno završen program liječenja. Radit će u Orebiću i usput nastaviti studirati tamo gdje je prije nekoliko godina stao. Ovaj budući antropolog kaže da jedva čeka da se vrati obitelji koja se potpuno stabilizirala.

Zajednica nastala 1999.

‘Uvijek sam bio ta crna ovca u obitelji i barijera koja je sprječavala da moja obitelj nađe toliko potrebni mir. Živio sam život u kojem se nisam mogao pronaći. Događalo se da sam, recimo, u isto vrijeme radio za neku humanitarnu organizaciju, a sutradan sam znao probuditi se u kontejneru. Bio je to potpuni kontrast od života. Nije da sam sjedio na dvije stolice, nego nisam znao gdje udaram. Imao sam curu s kojom sam bio 4 godine, pored mene se i ona navukla, danas ne znam što je s njom.

Nisam volio da mi itko išta govori, što sam naumio to sam i uradio, pa makar išao glavom kroz zid. Sjećam se da nisam volio autoritet još kao dijete, otac bi me istukao, a ja bih postao još gori na način da bih zapalio nečiju garažu. Najbitnija stvar koju sam naučio u ovoj zajednici jest ta da, koliko god da sam u problemima, treba ih naučiti prihvatiti, spustiti glavu, biti što bolji. Jer zaista više nema mjesta za nikakve gluposti i daljnje propuste u životu’, kazao je Dejan.

Zajednica ‘Milosrdni otac’ je nastala 1999., a osnovao ju je fra Slavko Barbarić. U početku je bila lječilište svima onima koji su imali sindrom PTSP-a, da bi 1999. godine osnovana ova zajednica koja je svoja vrata otvorila svima onima koji su imali problem ovisnosti o drogama, bez obzira na vjersku ili nacionalnu pripadnost. Ovdje je svoj smisao našao još jedan Makedonac Boban Dimitrijevski iz Bitole koji je, prije nego što je sa 14 godina probao drogu, bio gimnastičar.

Nakon što se ozlijedio, dogodilo se još nešto što je ovom 26- godišnjem mladiću život pretvorilo u kaos. Naime, razveli su mu se roditelji, a nakon mnogih razočarenja, Boban je utjehu počeo tražiti u drogi i alkoholu. ‘U srednjoj školi upoznao sam društvo koje je bili starije od mene. Oni su već bili navučeni na heroin, meni su ponudili travu, prihvatio sam i bilo mi je dobro. Ubrzo nakon toga počeo sam uzimati heroin. U tome sam vidio svoj spas i bijeg od svih problema koji su se, kako sam tada mislio, događali samo meni.

Ubrzo sam postao ovisnik. Znao sam da je to teška ovisnost i veliko zlo, ali u tom trenutku nisam se mogao oduprijeti. Prva dva mjeseca bilo je dobro, no nakon toga osjećao sam fizičku potrebu za drogom i tada sam shvatio da sam dotaknuo dno’, prisjeća se Boban najtežih trenutaka svoga života kao i početaka života u zajednici koji su bili izrazito teški. ‘Bilo je teško, nema TV-a, nema glazbe, totalno smo odsječeni od svijeta, no najteže od svega bilo je prihvatiti istinu o samome sebi.

Navikao sam da ljudi od mene traže i uzimaju, a ja nikad nisam dobivao ništa zauzvrat. Međutim, ovdje je situacija drukčija, bez ikakvih interesa i koristi pomažemo jedni drugima. Meni je to u početku bilo čudno, mislio sam da nisu normalni’, kazao je Boban. Napominje da, nakon što iziđe iz zajednice, odlazi u Irsku, gdje će raditi kao terapeut u zajednici za liječenje ovisnosti kako bi i sam pomogao onima koji su poput njega zaglavili u paklu droge.

Od Njemačke do Hercegovine pješke

Jedan od onih koji danas izlaze iz zajednice je i Ilija Čale, 35-godišnjak rodom iz okolice Mostara. Rođen je i odrastao u Njemačkoj, gdje je završio školu.

‘Cijeli svoj život osjećao sam neku neispunjenost, prazninu. Zbog toga sam se vrlo rano počeo drogirati. U početku sam se drogirao lakim drogama i nisam postajao ovisnik. Imao sam problema kod kuće, otac mi je kockao, a svađe su bile neizbježne. Zbog toga sam se povlačio u svoj svijet u kojoj je sve više droga vodila glavnu riječ. Nisam bio zadovoljan životom. U svemu sam htio biti ‘cool’, pa sam tražio malo opasnije društvo. Ni to me nije zadovoljavalo, pa sam napustio zemlju i došao u Hercegovinu’, kaže Ilija.

U Hercegovinu je iz Njemačke došao doslovno pješke, jer je u njemu stalno radio nekakav inat da on to može. ‘Ni sam ne znam kako sam uspio, sada kada o tome razmišljam, znam da me u tim trenucima sam Bog čuvao’, rekao je. O Međugorju je čuo iz majčinih priča, a on je u par navrata dolazio u zajednicu, ali bi ubrzo i otišao.

‘Shvatio sam da su svi digli ruke od mene. Tada se u meni pojavio inat, te sam sebi rekao da ću ostati ovdje. U početku sam imao mnogo problema, jer sam uvijek tjerao po svome. Više sam bio u kaznama od bilo koga drugoga, nisam se mogao smiriti. Samo sam tjerao kontru’, prisjeća se Ilija svojih početaka. Kaže da mu je dugo trebalo da sebi prizna da treba pomoć. ‘Ono što tražiš, na kraju i nađeš. Ja sam dosta u svom životu tražio opasnog, našao sam to. Tražio sam i dobrog, našao sam i to, ali puno je bilo teže doći do toga. Za ono drugo se nisam trebao truditi. Zlo uvijek čeka’, govori Ilija uzdajući se u vjeru u Boga da će mu pomoći da nađe svoj put.

I David Skoko kaže da ga je samo Bog doveo u ovu zajednicu. ‘Počeci su bili kao i za svakoga drugoga teški. Bio sam ljut na sebe, na sve oko sebe. Ušao sam iz svijeta zla i pakla u svijet rada, molitve, dobrote, iskrenosti. To za mene nije bilo prihvatljivo. Nakon velike borbe vidio sam da sam u zajednici i da ne mogu dalje. Sve mi je postalo isprazno i odlučio sam se na jedan korak da se probam promijeniti. Dao sam sebe u ruke Gospe i Isusa Krsta. Sjeo sam u kapelicu i počeo moliti za svoje ozdravljenje. To mi je pomoglo’, ispričao je David sretan što je pronašao put da postane bolji čovjek sebi i svojoj obitelji.

Datum objave: 07.07.2014.