O Hrvatima i Hrvatskoj malo se pozitivno piše i govori u svijetu pa ne začuđuje da se toga ponekad laćamo sami no ne uvijek s mjerom. Riječ je o izložbi „Hrvatska svijetu“ koja je otvorena u Meštrovićevoj zgradi Umjetničke galerije na Trgu žrtava fašizma ili kako piše inicijator smotre „Večernji list“ u „popularnoj džamiji“.
Gotovo je nevjerojatno da se ustalilo to ime premda je trajalo samo četiri godine za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske koja je podigla džamiju, a koju su uskoro nakon okupacije Zagreba srušili komunisti. Temeljen rečenoga može se zaključiti da narod ima bolje pamćenje od svih dosadašnjih vlasti u Metropoli.
Inicijatore izložbe treba pohvaliti i zamoliti ih da izdaju odgovarajući katalog na barem tri strana jezika koji bismo mogli dijeliti našim prijateljima u inozemstvu ali i onima koji nam nisu skloni da isprave svoje predrasude o Hrvatskoj i Hrvatima. Nisam vidio izložbu nego o njoj pišem temeljem dvaju tekstova u Večernjaku.
Inicijatori su sigurno bili idealisti i imali dobre namjere ali izgleda mi da su kao Hrvate naveli i neke strance koji su se slučajno rodili na sadašnjem hrvatskom tlu ali nisu bili pripadnici našega naroda, konkretno riječ je o svetom Jeronimu, Marku Polo i Rudolfu Steineru.
Sveti Jeronim je rođen i živio kad su Hrvati kao slavenska plemena lutali istočnoeuropskim prostranstvima, (neki tvrde čak u Perziji), za svjetskoga putnika Marka Pola može se tvrditi da nije rođen u Korčuli nego u Mletcima, dok je univerzalni genije i osnivač antropozofije Rudolf Steiner doduše rođen u mjestu Donji Kraljevec na hrvatsko-mađarskoj granici kao sin oca i majke Austrijanaca ali nije imao nikakve veze s hrvatstvom, što se također može reći i za Marka Pola i svetoga Jeronima.
Ne bi bilo dobro da se ponašamo kao Srbi koji svojataju tuđe velikane, primjerice koji nam kradu Ruđera Boškovića i Marina Držića kao i mnoge druge Hrvate ne samo po rođenju nego i vlastitu opredjeljenju.
Ima tu i spornih primjera kao što je bio Ivo Andrić, po ocu i majci rođeni Hrvat, ali koji se u svojim poznim godinama deklarirao barem tri puta kao Srbin.
Mogli bismo ga označiti i kao „Srbohrvata“ ili „Jugoslavena“ pa nije baš najpodesniji za ovu smotru. Nikola Tesla tu je posve drukčiji primjer jer je jednom napisao kako se „diči svojim srpskim podrijelom i svojom hrvatskom domovinom“. Kako bi bilo utješno kad bismo danas imali mnogo takvih Tesla među srpskom manjinom.
Moja se zamjerka odnosi i na to da su organizatori izložbe trebali proširiti njezinu tematiku pa unijeti ne samo velike osobnosti (ličnosti) nego i predmete i narodna djela koji su Hrvatsku učinili poznatom u svijetu.
Uzmimo samo odjevni predmet kravatu
Preko nje su Hrvati postali poznati diljem svijeta jer gotovo nema ni jednog dijela muške odjeće obilježena imenom onih koji su ga izmislili kao što je kravata, okovratni komand tekstila koji su nosili hrvatski bojovnici za vrijeme Tridesetogodišnjega rata i onda se preko Pariza proširio širom planeta.
Danas je kravata izraz otmjenosti muške, ali i poned ženske odjeće prenoseći hrvatsko ime i tamo gdje je bilo potpuno nepoznato. Doduše kravata je u „defenzivi“, ponekad je ne nose i u svečanim zgodama, ali to nije prevladavajuće kad muški rod želi pokazati svoju eleganciju. Zašto kravata nije zastupljena na ovoj izložbi kad u Zagrebu postoji institucija koja ju propagira? No to bi zahtijevalo promjenu koncepcije smotre u „džamiji“.
Ako nekome smeta „materijalna“ kravata zašto ne bismo slavili zasigurno u svijetu najpozntiju hrvatsku narodnu pjesmu „Hasanaginicu“ koju je odkrio i prvi objavio Talijan Alberto Fortis te kasnije među inim preveo i veliki njemački pjesnik Johann Wolfgang von Goethe.
Svojataju je Srbi i Bošnjaci no jezičnom analizom i mjestom nastanka kod Imotskoga i Sinja, može se dokazati njezino hrvatsko podrijetlo. I njoj bi bilo mjesta na jednoj izložba o Hrvatima koji su promijenili svijet.
Kad već govorimo o takvim Hrvatima onda možemo među njih ubrojiti i Nikolu Tomašića, poznatijeg po njegovu talijanskom imenu Nicollo Tommaseo koji je iz rodnoga Šibenika otišao u Italiju da bi postao jedan od njezinih boraca za ujedinjenje, ali i vrhunski intelektualac koji je objavio nekoliko rječnika talijanskoga jezika, ali je svoje prve stihove spjevao na hrvatskome.
On nije bio „strogi talijanaš“ kao oni koji su zagovarali ujedinjenje Dalmacije s Italijom nego je tvrdio da bi se Dalmacija trebala osamostaliti kao „posebna nacionalna jedinica“ koja bi „posredovala“ između talijanstva i hrvatstva, što je bila iluzija ali nije imala veće negativne posljedice za hrvatsko opredjeljenje Dalmacije. Njegov spomenik u Šibeniku srušili su komunisti, neki tvrde po uputi Vladmira Nazora kao predsjednika Zavnoha.
Danas se na tom mjestu nalazi spomenik hrvatskoga kralja Petra Krešimira IV. koji je u jednom svom dokumentu prvi put spomenuo Šibenik, taj najstariji hrvatski grad uopće. Mišljenja sam da i Nikola Tomašić zaslužuje spomenik u drevnom Šibeniku jer danas taj grad nitko nacionalno ne ugrožava.
Kad smo već kod Hrvata koji su stekli intelektualnu slavu u inozemstvu valja spomenuti Milka Kelemena koji je desetljećima djelovao kao profesor glazbe u njemačkom Stuttgartu i bio jedan od najmodernijih hrvatskih skladatelja, te Luku Brajnovića, sveučilišnog profesora žurnalistike u španjolskoj Pamploni, (Universidad de Navarra) čije je djelo o „etici u novinarstvu“ standardno.
Njegovo ime nosi žurnalistička nagrada u Španjolskoj „Premio Luka Brajnovic“ koja se dodjeljuje jednom godišnje posebno uspješnom novinaru. A što da kažemo o nekoliko vrhunskih intelektualaca i književnika hrvatskoga podrijetla u Čileu koje je trebalo uvrstiti u ovu izložbu, oni su dar Hrvatske velikom latinskoameričkom svijetu. Itd. itd.
Šteta je što prije ovakove izložbe nije priređena dugotrajnija javna rasprava o temi kako da se predstavimo svijetu kao narod koji je brojčano malen ali ima mnogo pametnih glava koje su stekle slavu ne samo u svojoj domovini nego mnogo više u velikom svijetu.
Autor: CroExpress Datum objave: 22.02.2021.
