Uvidom u novinske napise, u kojima se na različite načine piše, obavještava i zbori o nasilju nad hrvatskim gradom Vukovarom – tj. nad Hrvatima Vukovara i nad žrtvom tisuća Vukovaraca koji su svoju imovinu i svoj život založili za slobodu Hrvatske, svoga Grada, svojih obitelji i svoju osobnu, zgrozila me vijest o pozivu lokalnog gradonačelnika – iz redova protuhrvatskog orijentiranog SDP-a, koji želi podržati nasilnički čin vladajuće ‘elite’ u Republici Hrvatskoj na postavljanju dvojezičnih ploča po institucijama i državnim i gradskim u hrvatskom gradu Vukovaru.

Svi pokušaji opravdavanja ćiriličnog pisma i srpskog jezika na tim pločama, opravdavanje civilizacijskim nazivljem istih, demokratskom orijentiranošću vladajuće stranke i njezinih satelita, ne mogu se uzeti za ozbiljno promišljanje iz temeljenog razloga, jer je: – tim jezikom presuđivano zarobljenima hrvatskim braniteljima, pobijenima na Ovčari, pobijenima i zatrpanima u stotinama masovnih grobnica, šestomjesečnoj bebi na Groblju hrvatskih branitelja, dječaku na Ovčari; tim jezikom su prisiljavane vukovarske žene i djevojke na silovanja, tim jezikom je proglašen pad Vukovarske ratne bolnice, tim jezikom se i danas laže i pljuje po najvećoj hrvatskoj žrtvi – Vukovaru.

Tim jezikom i pismom se i danas govori, laže i piše protiv Hrvatskog Naroda, a rušitelji, silovatelji, ubojice i mrzitelji Hrvatske slobodno šeću Vukovarom, sjede u Hrvatskom Saboru, provociraju i šire protuhrvatsku propagandu po novinama, koje financiraju hrvatski porezni obveznici. To pismo i jezik su znak okupacije – širenja Velike Srbije u Hrvatskoj u mirnodopskom vremenu!

Neka bilo tko da povijesni podatak da li je ikada u Vukovaru bilo dvojezičnosti ove vrste. Nema ga. Od 6 stoljeća, od kada su se Hrvati doselili na Dunav, pa do današnjih dana toga nije bilo. Manjini nigdje nije uskraćeno govoriti jezikom i služiti se pismom kojim se oni identificiraju unutar iste manjinske zajednice, učiti ga u školi kao izvanredni predmet materinskog jezika, kao što je to praksa svih demokratskih zemalja Europe u kojoj je Republika Hrvatska ravnopravna članica. Ako je nekome ‘Država Hrvatska Majka’, onda će je voljeti, graditi i braniti. Ako li je smatra maćehom, onda imamo stanje u koje su i Hrvate i Manjine u Hrvatskoj dovele tzv. ‘političke elite’. Dokle god Srbi u Hrvatskoj u vrijeme suše mole da kiša padne u Srbiji… znak je da Republiku Hrvatsku ne uzimaju ozbiljno za svoju državu a kamo li za Domovinu!

Pokušavam se preseliti mislima u najdemokratskije državno uređenje na svijetu, u SAD, koje ima najduži demokratski ustroj i zamisliti si u toj ‘zemlji neograničenih mogućnosti’, da se u New Yorku, na mjestu ‘Blizanaca’, porušenih 11. rujna 2001. od strane Alkaide, postave dvojezične ploče – na engleskom i arapskom jeziku i pismu što se dogodilo toga dana i da se podigne i spomenik ‘nedužnim’ alkaidinim sljedbenicima poginulim u tom strašnom terorističkom nasilju nad cijelim američkim ustrojem, narodom i državom? U samoj takvoj pomisli mi se zaledio pokušaj: zar se može žrtvu tog terora još jednom žrtvovati radi nekih nebuloznih i na lažima i manjinskom nasilju utemeljenih suživota?

Naša nam katolička vjera govori i potiče nas na evanđeoski pristup: ‘Tko te udari po jednom obrazu, pruži mu i drugi’ (Lk 6,29). Svjestan svoje vjerničke pripadnosti Raspetom Kristu, Vukovar je svoje trpljenje složio u opraštanju i neosvećivanju. Uskladio je svoj povratak u razrušeni Grad i susrete sa Srbima – i vukovarskim i uvoznim, koji su se naselili po hrvatskoj imovini u Gradu, sa svojom vjerom. Pružio je Obraz-Ruku koja je kazivala opraštanje, a koja nije bila prihvaćena: usprkos svemu, u Vukovaru se nije dogodilo nijedno osvetničko ubojstvo!

Hrvati se nisu osvećivali za zločine počinjene nad njihovom djecom, roditeljima, prijateljima, djedovima, bakama …. Koliko udaraca još može podnijeti Hrvat u Vukovaru? Tko će ga uzeti u obranu? Na svaki zahtjev o zaštiti Hrvata u Vukovaru – hrvatske vlasti su šutjele… Ranjenom Isusu je poslije smrti na križu ostala samo snaga Uskrsa. Zato Vukovar ne smije danas šutjeti. Hrvatski narod ne smije šutjeti. Časni branitelji ne smiju dozvoliti još jedno omalovažavanje od onih kojima su osigurali mirni i slobodni život. Ne smije se izgubiti samosvijest i popustiti odugovlačenju i prividnoj nezainteresiranosti vladajućih, a niti bujicama obećanja i riječi kojima se, tobože, brani ustavnost. Za takvu ‘ustavnost’ se nije borila hrvatska obrana 1991. godine.

Ustavu, koji se mijenja ‘kako se kojoj babi’ ili sdp-hdz-ili partijskim-sinovcima hoće, postavlja se upitnim njegova ozbiljnost u zaštiti hrvatskog naroda i hrvatske države, mirnog života i socijalne pravde i hrvatskog i manjinskih naroda u Hrvatskoj. Država u kojoj manjina ima više ovlasti nego li vlastiti narod – nije država. To je podanička tvorevina koja srlja u nekakve ‘regijske integracije’ koje su hrvatski narod već koštale stotine tisuća pobijenih, prognanih i obespravljenih, da bi u zadnjem pokušaju ostvarenja velikosrpske misli sravnile Vukovar i zamele trag stotinama ‘nestalih’ Vukovaraca.

Ako su neke ‘elite’ donosile ovakve zakone u kojima se u samom početku mogle iščitati namjere nemirnog života i terora manjine nad većinskim hrvatskim narodom, u ime istine, mirnog života svih građana Republike Hrvatske, neka se ti zakoni usklade sa zapadnoeuropskim civilizacijskim mjerilima kojima je u temeljima hrvatski narod sa svojom kršćansko-katoličko-socijalno-demokratskom uljudbenom orijentacijom.

Devet godina smo se zajedno zauzimali za mirni Vukovar. Nudili smo suradnju. Na kulturnim razinama smo pokušavali vratiti ukradeno povjerenje. Htjeli smo vratiti Gradu dušu, samosvijest i miran život. Tražili smo primjenu zapadno-europskih civilizacijskih zasada na području škola, društvenog života, sporta, religije. Vjerovali smo nadi koja nam nije nikada okretala leđa. Nije bilo sve kako smo zamišljali: ipak, živjeli smo mirno i s pozdravom na usnama. Kroz katolički Caritas u Vukovaru smo nesebično brinuli o svim potrebnima – hranom i odjećom, bez razlike. Nikome nismo brojali ‘krvna zrnca’. U svakom potrebnom smo slijedili evanđeoski poziv o bližnjemu. Sve dok se ‘visoka politika’ nije umiješala i nasiljem počela rušiti sve što je mukotrpno mirom izgrađeno. Tolerancija mukom građena postala je, čini mi se, nekim političkim ‘objektima’ opasnom. Da politički ‘subjekti’ nisu postali ‘objektima’ uvoznog velikosrpskog iživljavanja i nad njima samima i nad Hrvatima, Vukovar bi se već bio digao iz pepela i bio bi mjestom sretnog povratka svojoj kući.

Dok se to ne dogodi, logika mi nalaže pitanje: Zar se hoće srpskim jezikom i ćirilicom postaviti nadgrobni spomenik nestalima u Vukovaru i na taj način ‘civilizacije’ ukloniti svaku želju za Istinom? Radi istine, pravde mira i mirnog i ljudskog života svih ljudi dobre volje nam zdrava demokratska pamet kaže: Ne ćirilici i srpskim natpisima u Hrvatskoj – Ne u Vukovaru!

Datum objave: 05.07.2014.