Autor: Zoran Stupar
Matej Perkov, 31-godišnjak iz Zagreba, ostvario je nedavno fantastičan podvig. S marokanske obale, iz Essaouire, krenuo je na 280 kilometara dug put prema vrhu gorja Atlas. Pješice. Svoju je ekspediciju nazvao ‘From Sea to Summit’ (Od mora do vrha).
Mateja smo upoznali prošle godine, kada se u 16 dana popeo na nekoliko ‘četiritisućnjaka’, a sve okrunio usponom na najviši vrh Europe, 4810 metara visok Mont Blanc. Ekspediciju je tada nazvao ‘Onda Romantica’.
Matej, rekao si nam da je ovo prva hrvatska ekspedicija ovakve vrste. Kakve to točno vrste? Što znači ‘od mora do vrha’ u praksi?
– Sada već davne 1996. godine australski alpinist Tim McCartney popeo se na Everest krenuvši s obale Indijskog oceana, trebalo mu je tri mjeseca za taj pothvat kojeg nitko nije ponovio. Pokušao je to ponoviti jedan Japanac koji je pred baznim logorom preminuo od prevelike iscrpljenosti. S obzirom da volim penjati visoke vrhove iz samog podnožja, ovog puta sam se odlučio na radikalniji pothvat i koliko znam, nikad nijedna hrvatska ekspedicija nije penjala neki visoki poznati vrh krenuvši od same razine mora. Maroko je bio logičan izbor jer je blizu, atraktivan je, jeftin, a Atlas je izazovna, lijepa planina visoka pristojnih 4167m i udaljena nešto manje od 300km od mora. Nakon odabranog cilja, krenule su pripreme. Dakle, odlučio sam se da dionicu dugu 280 km Essaouira – Imlil. Hodačka tura je bila atraktivna zbog raznolikog krajolika Maroka, a planinarska izazovna zbog teških vrhova koje Hrvati u pravilu ne posjećuju.
Koliko je dugo ekspedicija trajala?
– Cijelo putovanje trajalo je 34 dana, uzeo sam avionsku kartu s razmakom od 30 dana da mi projekt slučajno ne propadne ako mi bude usfalilo nekoliko dana, kako često biva na prtljavim modernim ekspedicijama koje stalno nekud žure. Ako mi pak ostane nekoliko dana viška lako će se potrošiti na turističko razgledavanje i dodatni trekking, tako da sam dobio priliku obići Casablancu i Rabat. Uvijek gledam da na ekspediciji čim više upoznam zemlju koju posjećujem, jer uspon na vrh nije jedini cilj.
Na 280 kilometara dugo pješačenje Matej je krenuo s marokanske obale
Tko je Ivica kojeg si poveo sa sobom?
– Ivica je mali plišani medvjedić, to je maskota koja već osam godina putuje naokolo s društvom, svatko ga ima nekoliko mjeseci i do sada je uglavnom obilazio koncerte i rock festivale. Popularan je među rokerima, a sad su ga, eto, jako zavoljeli i planinari koje me po predavanjima i sastancima pitaju ‘Gdje je Ivica?’. Naime, stalno me ljudi gnjave pitanjima zašto idem sam na ekspedicije i nek si napokon nađem curu. S obzirom da se takva koja bi išla sa mnom u ove avanture još nije rodila (barem ne u Hrvatskoj), na ovoj ekspediciji družio sam se s medekom. Zajedno smo nosili ruksak, gledali ovce, penjali se na vrhove, igrali u snijegu i spavali u ledenom šatoru.
Čini se da ti je ovaj put fizički bilo teže nego tijekom Onda Romantice. U jednom trenutku razmišljao si o odustajanju?
– Ova ekspedicija bila je po svemu drugačija. Inače nosim težak ruksak 2-3 dana, dođem do neke baze i zatim rasterećen s minimumom stvari idem na vrhove. Ovdje sam težak ruksak od 24kg nosio dva tjedna, što je uzrokovalo veliku bol u cijelom tijelu. Na ramenima i bokovima imao sam žive rane, boljela su me leđa, najviše stopala. Prenizak sam i prelagan da nosim tako težak teret, pod planinu sam došao polomljen, ali opet sam se oporavio kroz kratak period prije konačnih uspona. Na samoj planini, s tehničkog aspekta, najviši vrh Toubkal 4167m je nezahtjevan i stoga je popularan među planinarima i rekreativcima koji imaju malo jaču kondiciju i vole lagane visoke vrhove. Osim njega ispenjao sam još šest vrhova čija visina premašuje 4000 metara i koji su bili teži od nekih alpskih, te čak osam vrhova čija je visina 3800-3900m koji po težini pariraju nekim alpskim koje sam ispenjavao. Masiv centralnog Atlasa je raj za penjače i visokogorce koji vole izazov i visoke vrhove: strmine, zaleđene stijene, atraktivni kuloari… Osjećao sam se nerijetko kao legendarni Francuz Maurice Herzog dok se penjao na Annapurnu. Dakle, vidiš vrh i ne znaš kako do njega doći jer zimi tamo nitko ne ide pa se ne možeš nikome priključiti, niti ima ikakvih oznaka, putokaza…. Jednostavno kreneš u divljinu, uđeš u labirint zaleđenih stijena i istražuješ dok naokolo padaju ledene sige koje topi sunce. Fantastično! Nerijetko nisam znao ni kamo idem, a bio sam i na vrhovima koji nisu označeni na kartama pa im ne znam ime ni točnu visinu.
Matej je dva tjedna nosio 24 kilograma težak ruksak; na ramenima i bokovima imao je žive rane
Gorje Atlas nazvano je po divu iz grčke mitologije koji je na svojim leđima držao nebeski svod. Jesi li se kad si stao na vrh Atlasa osjećao kao da ti je cijeli nebeski svod pao s leđa?
– Tako sam se osjećao kada sam u Zagrebu stavio prvi put ruksak na leđa, i taj osjećaj me pratio 15 dana koliko mi je iz bijelog grada Essaouira na obali Atlantika trebalo do sela Imlil podno planine. Svaki korak bio je muka i stalno sam se pitao koji je smisao ovog što radim: na kraju opet vidiš da se trud isplatio, ali doveo sam se u opasnost da zbog iscrpljenosti i ozljeda ne ispenjem vrh. Na samom Atlasu osjećao sam se lagano kao leptirić, jer sam tijekom uspona sav višak stvari ostavljao u šatoru ili planinarskom domu. Unatoč tome usponi su bili iscrpljujući, ali bez težine ruksaka nije bilo ni mučnog opterećenja za cijelo tijelo.
Koji događaj s ove ekspedicije bi izdvojio kao najzanimljiviji, najzabavniji?
– Bilo ih je nekoliko, recimo kada sam u jednom zaseoku za pilićima vikao ‘pi pi pi’, pa su mi cure s balkončića, skrivajući se iza veša koji se sušio, vikale ‘pi pi pi’, valjda su očekivale da se pilići glasaju s ‘vau vau’. Zatim, berberi vole da im planinari ostave svoju staru opremu, koju oni zatim koriste za iznajmljivanje. Jedan od njih, Omar, zamolio me da mu nešto dam jer mu je hladno kad na sebi ima samo hlače. Iz vreće s prljavim vešom koja je smradom prijetila da pobije selo, uhvatio sam tajice s dva prsta i počeo ih izvlačiti van, a Omar je poput djeteta sjajnih očiju gurnuo u vrećicu obje ruke, sve izvadio van i počeo prekapati po mojim boksericama i čarapama ‘Sviđa mi se to, i to mi daj, e i to mi isto treba…’. Blago rečeno, bio sam šokiran. U selu sam također trampio stari šator, strgane hodačke štapove i strgane cipele za apartman s večerom i doručkom, a poderane skijaške hlače i tupe stare dereze za majice, suvenire i razglednice.
Konačno na vrhu! Toubkal je visok 4167 metara i nije toliko težak za uspon
Je li uspon na planinu duhovno iskustvo?
– Svakako, jedan od glavnih ciljeva ove ekspedicije bio je emocionalno i duhovno sjedinjavanje s planinom. To se dogodilo onako kako mi se nije dogodilo nikad! Osjećao sam se kao da smo se planina i ja zagrljeni u smijehu valjali po travi ukrašenoj tisućama tratinčica. Atlas me prihvatio i oduševio, otkrio mi svoje tajne, darivao me svojom ljepotom, dopuštao da se popnem na njegove vrhove. Neki smatraju da je to lagana planina za planinare početnike, no ja sam namjerno išao zimi jer je izazovnije, s ciljem da ispenjem vrhove na koje drugi ne idu. Vrhovi su kao ljudi, vole da ih se posjećuje, sretni su kada sam i ja kao penjač sretan što sam se popeo i uživam u panorami, sretni su kada sam i ja sretan kada siđem dolje i pričam ljudima oduševljeno kakav je bio uspon. Osim penjačkog doživljaja koji me ispunio novim iskustvom, i ono duhovno je bio jedan novi susret u kojem su pomaknute granice. Jako je teško to objasniti, pogotovo novijoj generaciji penjača i alpinista koji vrhove doživljavaju kao hrpu kamenja i leda, kao objekte koje treba osvojiti i čim prije napustiti, generaciji kojoj je van pameti penjati se na niži vrh jer to ‘nema smisla’. Počeo sam previše kritizirati, bitno je sa svatko ima svoje veselje.
Vjerni pratitelj Ivica
Na putu do Atlasa stalno te pratila policija? Zašto?
– Zbog rastuće opasnosti od terorizma u sjevernoj Africi marokanske vlasti paze na turiste i ne žele da im se išta dogodi. Poseban slučaj bio sam ja jer jer sam se samostalno uputio na ekspediciju koja je imala velik značaj, tim više što sam putopisac: dakle, Marokancima je stalo da nakon povratka pišem lijepo o njihovoj zemlji. Njihova pratnja bila je psihički plus jer sam opušteno hodao i pogotovo noćima mirno spavao. Nisu mi dopuštali da spavam uz cestu bez nadzora jer ‘nikad se ne zna’. Bili su izuzetno ljubazni i prijateljski raspoloženi, ponekad su me autom pratili 3km na sat dok sam šepao prema svom cilju, osjećao sam se kao biciklist na nekoj utrci. Dvaput su mi platili i hotel, samo da me imaju na oku. Pamtit ću ih po velikoj profesionalnosti i ljubaznosti. U Hrvatskoj me obično zaustave pa ‘Vadi sve iz ruksaka, na kakvom si to kampiranju bio, tko može potvrditi da si bio s tamo, skidaj cipele…’ i slične stvari.
Male ljubaznosti čovjeka najviše vesele. Marokanski policajac kupio ti je meso, nosio ruksak…
– Bio je jedan koji je dobrovoljno hodao sa mnom dionicu od 20km, počastio me ručkom i puno smo pričali o filmovima jer organizira kino predstave u svom gradiću. Bio je jedan od rijetkih koji znaju engleski i oduševio ga je zavičaj, kaže da mu nikad nije palo na um da uopće hoda izvan glavne ceste. Prolazili smo kroz mala autohtona berberska sela, zanimljiva polja i presušena riječna korita u polupustinjskom krajoliku. Nekima sam bio jako zanimljiv zbog onog što radim, drugi su me smatrali budalom koja radi nešto potpuno besmisleno. Marokanci obožavaju sport, ali planinarenje smatraju nečim potpuno besmislenim i neshvatljivim.
U jednom trenutku jedan policajac se rasplakao?
– Rasplakao se njegov kolega koji me preuzeo, jer je dobio naređenje da hoda samnom idućeg dana iako nije baš sportski tip. Bilo mi je žao čovjeka ali ipak smo puno pričali i lijepo se družili. Kada je dobio naređenje da me prati još jedan dan, nazvao je zaručnicu i rasplakao se, a zatim dezertirao pa su mi poslali drugog policajca, navijača Barcelone koji voli Olića i nije mu teško palo planinarenje.
Policajac iz pratnje pomaže Mateju nositi ruksak
Doktori u Maroku, priča se, nose šalove Real Madrida oko vrata dok su na poslu…
– Marokanci su općenito zaluđeni nogometom i kod njih postoje tri vrhunske persone: prvi je Allah, drugi je kralj, a treći Luka Modrić. Tri najpopularnija kluba su KAC Marrakesh,te WAC i Raja iz Casablance. Stadioni su krcati, navijači glasni, nogomet je vječna tema.
Kakva je hrana u Maroku?
– Ukusna, ne pretjerano egzotična, ima zanimljivih začina. Hrana je bila problem u prvom dijelu ekspedicije jer sam prolazio kroz mala sela u kojem nije velik izbor, jedeš ono što ima. Nekad je to samo omlet, nekad samo voće, nekad samo keksi i čokoladice iz dućana. U većim gradovima možete dobiti chawarmu, tajin, kus-kus, harira juhu, zanimljive sendviče s raznim mesom i salatom. Kolači su preslatki za moj ukus, previše karameliziranog šećera. Ne koriste pribor, uglavnom se jede prstima i komadima lepinje koja se umače u maslinovo ulje. Uz obalu Atlantika ljubitelji ribe uživat će u ribljim specijalitetima.
Na povratku s uspona te ugostio i hrvatski ambasador…
– Naš ambasador u Maroku, Zvonimir Frka Petešić, napravio je velik posao. Osim što se pobrinuo za marketing i kontaktirao medije, razgovarao je i s guvernerima provincija kroz koje sam prolazio, tako sam i dobio policijsku pratnju. Jednu zanimljivu reportažu za marokanski dnevnik snimila je i 2N televizija, pa su me ljudi prepoznavali u gradovima koje sam posjećivao. Na kraju sam dva dana bio gost u hrvatskoj rezidenciji u Rabatu, gdje sam se fino odmorio nakon planinskih napora i dobio priliku da razgledam taj zanimljiv grad koji se nalazi svega 70km od veće i razvikanije Casablance. Lijepo je osjećati se sigurno, ići mirno na spavanje znajući da postoje ljudi koji o tebi brinu. Jučer sam bio na predavanju o ekspediciji Ojos de salado u PD Željezničar, njih je također lijepo dočekala hrvatska ambasadorica. Nama planinarima puno znači ovakva pažnja – uostalom, sve je to reklama za Hrvatsku! Ponosni smo što možemo raširiti našu zastavu na velikim svjetskim vrhovima.
U društvu hrvatskog veleposlanika u Maroku
Što bi poručio onima koji još uvijek razmišljaju hoće li ostvariti svoj životni san?
– Ljudi previše razmišljaju ali premalo djeluju, premalo traže načine kako da nešto ostvare, a previše smišljaju isprike. ‘Nemam novca, nemam vremena, imam obiteljskih problema, imam malu djecu, imam gužvu na poslu….’ su riječi koje najčešće slušam od ljudi. Smisliti bilo što, samo da osobi u ogledalu možeš reći ‘ne mogu’, umjesto da budeš iskren i kažeš ‘ne da mi se’. Volim inspirirati ljude, ali to je teško jer mnogi od njih nisu ni izbliza spremni za poduzmu prvi korak u nečem. Misle da je sve lako, a dok vide suprotno, odustaju na prvoj prepreci. Da je lako, svi bi bili poznati, bogati, slavni i uspješni. Čime god da se bavim, izbjegavam fraze ‘ne mogu, nemam vremena’ i slično. Iza svakog projekta stoji velik trud i angažman, kako oko fizičkih priprema i organizacije, tako i oko skupljanja financija. Iako je putovanje iza mene, drugi dio projekta je u punom jeku: obrađujem i sortiram tisuće fotografija, pregledavam videosnimke jer planiram napraviti dokumentarni film o ekspediciji koji će izaći najesen, pišem reportaže, idem na intervjue i snimanja, mail je pun pitanja i narudžbi za predavanja, a uz sve to brinem za svakodnevne treninge i nabavku financija vezanih uz iduće pitanje koje se redovito postavlja na kraju. Dakle, moram odbijati pozive za kave i izlaske, jer ovo je način života koji neprekidno traje. Sve što radim povezano je, jer osim stvaranja priče važno je tu priču na kvalitetan način prenijeti javnosti. Sve što radim nerijetko zna biti muka i bol, kako fizički, tako i psihički. A onda dok se popneš na vrh zadnjim snagama, pogledaš panoramu oko sebe, udahneš duboko i usklikneš – vrijedilo je! Kada se vratiš kući punog srca – vrijedilo je! Kada se smiješiš gledajući fotke, vrijedilo je! Kada ti ljudi čestitaju i kažu da si ih oduševio i inspirirao da krenu u nešto slično – vrijedilo je! Uvijek vrijedi!
Koja je sljedeća ekspedicija?
– S obzirom da više nisam u stalnom radnom odnosu, sljedeća destinacija ovisit će o tome kako raspolažem vremenom i novcem. Dakle, ekspedicija ‘From sea to summit’ održana je upravo tijekom ožujka, jer znao sam da ovog ljeta moram ići raditi na more i neću biti u mogućnosti putovati. Idućeg ljeta 2016. godine trebao bih ići na Kavkaz s ekipom iz svog PD Kapela, bilo bi mi drago da se to ostvari. Ako ne, imam u glavi već nekoliko alpskih varijanti, možda se čak vratim u Maroko jer su mi ostali neki vrhovi koje bi volio iskombinirati s opsežnim eko akcijama u dolini Imlil. Moj odgovor bit će klasičan, pomalo diplomatski: kamo god da idem važno je da je jeftino, atraktivno, da mogu steći nova iskustva i penjačke vještine, upoznati nove ljude, te da se vratim doma sretan! Možda čak i iduća ekspedicija bude u varijanti ‘From sea to summit’, ali me stopala još uvijek previše bole pa o takvim projektima zasad neću razmišljati! Osjećam se poput Male sirene jer svaki korak je poput hodanja po noževima. Do ljeta 2016. koncentrirat ću se na neke manje projekte u regiji, a siguran sam da će i oni rezultirati kvalitetnim putopisnim pričama!
Datum objave: 18.04.2015.