Katolička Crkva u Njemačkoj koja već godinama tetura pod pritiskom raznih skandala, od kojih je jedan od najgorih seksualni ispadi njezinih svećenika i redovnika prema dječici koja su im bila povjerena, kao i zatajivanju tih kriminalnih radnji, nije se baš „okitila slavom“, kako kaže jedna njemačka fraza kad je glede zaustavljanja kanonizacije blaženoga Alojzija Stepinca od strane pape Franje zapitala za mišljenje njemačku povjesničarku i izrazitu propaganisticu Titove komunističke Jugoslavije, profesoricu Sveučilišta u Münchenu, dr. Marie-Janine Calic.
To bi se moglo opisati još jednom njemačkom izrekom koja glasi: Bock zu Gärtner machen, jarca postaviti za vrtlara. Ako je itko mjerodavan za takovu problematiku drugarica Calic nije! U Njemačkoj ima nekoliko stručnjaka i publicista koji bolje poznaju odnose između Crkve i države u bivšoj Jugoslaviji nego ona.
Drugarica Calic objavila je nedavno biografiju Josipa Broza Tita u kojoj taj diktator i jedan od „deset najvećih ratnih zločinaca 20. stoljeća“ prolazi „lišo“ kao veliki državnik i svjetski borac za mir i još mnogo toga, dok je njegove zločine naveliko umanjuje proglasivši ga doduše diktatorom ali koji tu svoju svemoć, navodno, dugo nije koristio!
Profesorica Calic ocjenila je Jugoslaviju kao društveno sređenu državu koja je bila simpatična i mlađoj generaciji jer joj je Tito osigurao blagostanje i velike slobode u privredi i kulturi.
U interviewu koji je dala portalu www.katolisch.de Calic kaže da „Stepinac nije bio fašist ili uvjereni pristaša ustaškoga režima, ali da su Katolička Crkva i režim imali zajedničke interese. U te su spadali krajnji nacionalizam, odlučujuće protivljenje boljševizmu, odbijanje ujedinjenja južnoslavenskih naroda u zajedničku državu i temeljni antisrpski stav.“
Ovim se Calic pokazala kao neznalica glede javnog djelovanja Crkve u Hrvata u kojoj je bilo kako pristaša hrvatske neovisnosti ali i izrazitih projugoslavenskih pojedinaca. Sjetimo se samo msgr. Svetozara Rittiga koji je bio ministar u prvoj hrvatskoj komunističkoj vladi i pedesetak svećenika koji su sudjelovali u NOB-u.
Isto tako Crkva nije bila načelno protiv srpstva nego je tražila, ali nije dobila isti tretman od strane Države kao Srpska pravoslavna Crkva. Sjetimo se kako su srpski nacionalisti u Kraljevini Jugoslaviji, prije svega njihova Crkva, odbili od Vlade već odobreni Konkordat između Vatikana i Beograda radi čega su katolici i dalje ostali građani drugoga reda.
Stoga nije bilo čudno da je Katolička Crkva u Hrvata pozdravila proglašenje Nezavisne Države Hrvatske. Stepinac je otvoreno izjavio pred komunističkim sudom da bi bio „podlac da to nije učio jer su Hrvati bili robovi u prvoj Jugoslaviji.“
Također nije istina da je ustaški režim, kako tvrdi Calic, smatrao katolištvo nacionalnom religijom jer je u duhu Ante Starčevića mnogo držao do muslimana kojima je usred Zagreba podigao džamiju, čije su minarete srušili komunisti i ponovno je vratili u funkciju umjetničkoga paviljona. Njemački povjesničar i najbolji poznavatelj ustaškoga režima dr. Alexander Korb izričito naglašava u svojoj knjizi „Im Schatten des Weltkriegs …“.
U sjeni svjetskoga rata, da ustaše nisu previše držale do vjere i radi toga striktno odbija izraz „klerofašizam“. Nema ni govora da je Katolička Crkva u NDH imala onakav utjecaj kao u Francovoj Španjolskoj koja je na kraju Caudilleve vladavine bezbolno odvela španjolsko društvo iz diktature u demokraciju dok je u Jugoslaviji srpska Crkva aktivno sudjelovala u agresiji protiv Hrvatske i Bosne i Hercegovine šurujući s ratnim zločincima koje je osudio Haaški tribunal.
Da je Stepinac pozdravio osnivanje NDH može se shvatiti iz njegova iskustva s podređenim položajem katolika u velikosrpskoj Jugoslaviji. Poruka koju je poslao kleru da podupire novi režim nije se bitno razlikovala od pisma predsjednika miroljubive Hrvatske Seljačke Stranke dr. Vlatka Mačeka koji je pozvao pristaše svoje stranke da pomažu novu „nacionalističku vlast koja je osnovala hrvatsku državu na etnografskom i povijesnom području hrvatskoga naroda.“
Je li Maček bio klerofašist i čak pristaša ustaškoga režima? Ni u kojemu slučaju.
Po Calicki odnos Crkve prema ustaškom progonu Židova, Srba i Roma bio je ambivalentan, što nije istina. Stepinac je načelno osudio mržnju prema drugim narodima i vjerama i prije rata, pomažući u ratu progonjenima u okviru svojih mogućnosti, a ta pomoć ne bi bila moguća da se frontalno postavio protiv režima. U tome se nije razlikovao od pape Pija XII.
Židovi u NDH imali su nekoliko mogućnosti da se spašavaju tako što su neki bili proglašeni „počasnim arijevcima“, bili pod zaštitom Katoličke Crkve, našli utočište u talijanskoj utjecajnoj zoni i bježali u partizane. Nasuprot Zagrebu gdje je do kraja rata djelovala „Židovska vjerska općina“, Beograd je bio prvi „Judenfrei“ glavni grad u Europi „slobodan od Židova“, a o tome šuti drugarica Calic.
Stepinac je u svojim propovijedima osuđivao progone ljudi drugih vjera, rasa i nacija, dok Calicka tvrdi da se „nije javno distancirao od ustaškoga režima“, što znači da nije shvatila njegove propovijedi. Prema njoj Stepinac je mogao „prekinuti sustavno proganjanje Srba od strane pripadnika Katoličke Crkve“ što je besmislica jer su to radili oni koji u Crkvi nisu imali nikakve funkcije, a kad su ušli u režimske strukture Crkva ih je isključila iz svojih redova kao franjevca Miroslava Filipovića koji se priključio ustašama.
Calic navodi da je „posebno teška bila šutnja s obzirom na prisilno pokatoličenje Srba“, svjesno izbjegavajući navesti Stepinčevo preporuku katoličkim svećenicima da to „mora biti samo dragovoljno i u svrhu spašavanja srpskih pravoslavaca od progona.“ Mnogi su Srbi vršili pritisak na katoličke svećenike da ih se na taj način spašava, a oni kojima je to uspjelo vratili su se nakon rata vjeri svojih očeva.
O tome je povjesničar Tomislav Vujeva napisao izvrsnu doktorsku disertaciju na bečkom Sveučilištu koju bi prof. Calic morala pročitati kad već govori o temi koju ne poznaje ili je svjesno krivotvori, u što više vjerujemo prema njezinu dosadašnjem djelovanju kao simpatizerke jugokomunističkoga režima.
Calic dalje tvrdi kako je „Crkva nakon rata pomagala ratnim zločincima da napuste zemlju i da Ante Pavelić nije morao odgovarati pred sudom.“ Ovdje se pitamo kako ona smije na stotine tisuća bjegunaca pred komunističkom osvetom paušalno proglasiti „ratnim zločincima“ i da li vjeruje da bi Pavelić i njegovi ljudi imali fer suđenje u boljševičkoj Jugoslaviji?
Neposredno poslije završetka rata god. 1945. komunisti su u Hrvatskoj poubijali na stotine tisuća ljudi bez ikakva suđenja, a kojima su sudili to su bili inscenirani procesi. Pitamo se zašto to ne uvažava njemačka profesorica? Ona tvrdi da se na insceniranom procesu Stepincu radilo i o „analiziranju masovnih zločina u kojima su sudjelovali predstavnici Katoličke Crkve.“
Nevjerojatno, zar ona vjeruje u komunističku propagandu da su službenici Crkve počinili ratne zločine tijekom Drugoga svjetskog rata? Ona dalje naglašava kako se Katolička Crkva nije ispričala radi svojih pogrješaka i kako je nastojala da Hrvatska vojska preuzme ustaški pozdrav „Za dom spremni“ što je obična laž.
Tadašnji vrhunski komunistički funkcionar Milovan Đilas rekao je kako „jugoslavenskim vlastima nije smetao Stepinčev nacionalizam nego njegovo uporno odbijanje da hrvatsku Crkvu odvoji od Vatikana“ na što ga je u dva navrata neposredno nagovarao Josip Broz Tito.
Stepinac se svjesno žrtvovao ostajući vjeran Bogu, Katoličkoj Crkvi i Petrovu nasljedniku u Vatikanu, ali to očito nije dovoljno sadašnjem papi Bergogliju koji po svoj prilici više vjeruje srpskom patrijarhu Irineju nego hrvatskom episkopatu. Ali za hrvatske katolike Stepinac je svetac i bez papina potpisa na odgovarajućem vatikanskom papiru.
I na kraju svoga interviewa punog neistina profesorice Calic kaže: „Stepinac je kod mnogih, osoba mržnje. Oni će osjećati (ako Stepinac bude proglašen svetim, op.a.) da se srpski narod još progoni i morat će se tome suprostaviti. Osim toga, proglašenje svetim moglo bi izazvati veliku frustraciju kod onih koje žele društveno pomirenje između Srba i Hrvata.
Zov za proglašenjem Stepinca svetim u početku je došao iz redova simpatizera ustaštva. Iza vjerskih motiva – to mora biti potpuno jasno – stoje čvrste političke namjere.“ A kakve su te političke namjere konkretno, i koji su to ustaški krugovi drugarica Calic nije rekla.
Ona rečenim zlonamjerno proglašava svu hrvatsku emigraciju ustaškom i proglašenje Alojzija Sterpinca svetim politički aktom. Zar je sveti Ivan Pavao II. koji je Stepinca podigao na oltar štovanja bio slijep i gluh kad je Stepinca proglasio blaženim? Vjerojatno jest jer nije potražio savjet profesorice Calic koja prema onome što govori uopće nije religiozna, a niti ima bilo kakve veze s hrvatskim katolicizmom.
„Da si šutjela bila bi pametnija“ glasi rimska mudrost.
Tekst je potpisao novinar njemačke katoličke novinske agencije KNA Joachim Heinz ne postavivši profesorici Calic ni jednu kritičku primjedbu, što je još jedan dokaz koliko se nisko srozalo njemačko katoličko novinstvo kojega očito malo tko čita, a i brojni vjernici, njih na stotine tisuća, bježe iz okoštale Katoličke Crkve u Njemačkoj glavom bez obzira jer je odavno više ne smatraju svojom duhovnom domovinom, pogotovo ako preuzima mišljenja onih koji bi sa Crkvom postupali gore od komunista.
Autor: CroExpress Datum objave: 14.12.2020.
