Pažljivi novinari i promatrači u Washingtnu ulovili su najavu dosadašnjeg američkog predsjednika Donalda Trumpa sa starački sijedom kosom (!) u jednoj rečenici iz koje se može nagađati kako nije potpuno uvjeren da će ostati na vlasti.
No to je možda više njihova želja nego njegova namjera jer Trump kao da ne poznaje „predaju“.
Njegovi odvjetnički timovi traže navodne krađe glasova i druge nepravilnosti američkih predsjedničkih izbora, dosad bez rezultata jer nemaju konkretnih dokaza, ali Trump ne odustaje od mogućih optužbi po čitavoj ljestvici sudskog sustava sve do Supreme Courta – vrhovnoga suda u kojemu njegovi konzervativci imaju dvotrećinsku većinu.
Veliko je pitanje hoće li u tome uspjeti, no i ako ne uspije Trump će svojim odbijanjen poraza još više produbiti i onako zatrovano ozračje u američkom društvu i time postati važan čimbenik američkoga javnog života. Naime, rezultati izbora nisu bili baš jednoznačni jer iako je Joe Biden dobio većinu glasova od oko 77 milijuna, njegov protivnik Trump može se pohvaliti s oko 70 milijuna Amerikanaca koji su mu svojim glasovima dali povjerenje.
Demokrati nisu dobili onoliku potporu koliku su očekivali, a republikanci nisu toliko izgubili da bi se mogli osjećati poraženima
Jedini siguran zaključak koji se može povući iz nedavnih američkih predsjedničkih izbora je duboka podjeljenost tamošnjeg društva s gotovo nepremostivim razlikama u sagledavanju stvarnosti.
Veliki dio republikanaca duboko je uvjeren da su „pokradeni“ na izborima, dok demokrati čvrsto vjeruju u besprijekornost biračkih rezultata. A kompromis u ovom pogleda ne izgleda ostvariv. No čak da je i bilo nekoliko nepravilnosti one nisu tako krupne da bi Trump mogao naknadno dobiti više glasova nego Biden, koji i nije neki karizmatik i vješt politički borac pa ipak je bio uočljivo uspješniji na izborima od svoga republikanskoga protivnika vična demagogiji i zavaravanju publike.
Ne smije se zaboraviti da je predsjednik Trunp cijelo vrijeme svoga službovanja naveliko sotonizirao sve svoje protivnike. Neki promatrači tvrde da mu drugačiji pristup nije bio moguć jer da su svi njegovi protivnici bili neodmjereno zločesti prema njemu, ali to nije potpuna istina. Tvrdnja da su gotovo svi mediji agitirali antitrumpovski samo je donekle točna jer mediji su samo reagirali na grozne verbalne ispade i krive političke odluke ovog nepredvidivnoga, da se ne kaže neuračunljivoga državnog poglavara koji zapravo nije političar nego biznismen, a Sjedinjene Američke Države nisu nekakva tvrtka nego društvo i država čije funkcioniranje Trump očito nije shvatio do kraja jer mu nedostaju intelektualna moć i upornost da čitanjem saznaje istinu.
Mirne duše može se reći da je uglavnom bio krivi čovjek, na krivom mjestu i u krivo vrijeme
Ipak, postao je junak barem jedne četvrtine Amerikanaca koji su se u posljednjih nekoliko mjeseci osjećali povrijeđenima jer su izgubili radna mjesta i primali manje plaće, a morali su podmirivati sve veće troškove života.
Prije korone pandemije američko gospodarstvo je cvjetalo no ubrzo se počelo srozavati s milijunskim gubicima radnih mjesta i kljaštrenjem plaća. To je najviše pogađalo bijelce srednjih godišta za koje je ekonomija najvažnija stvar u životu, a tek poslije nje dolazi rasizam, korona pandemija, kriminalitet i zdravstveno osiguranje.
Budući da Amerikanci s osrednjim plaćama nemaju zdravstveno i socijalno osiguranje u europskim dimenzijama, nagli pad gospodarskoga rasta bio je uzrokom njihove pobune protiv „onih gore“, a Trump im je obećao obračun s njima, to jest, kako je govorio, s „močvarom“ u Washingtonu. Da je on jedan od „onih gore“ to nisu opažali jer njegova su emocionalna obećanja bila uvjerljivija od suhoparnih činjenica; nije slučajno da je Trump pozdravljao svoje obožavatelje sa stisnutom šakom kao komunist stalno ponavljajući kako za njega najprije dolazi Amerika (America first), a onda sve ostalo.
Ljude u nevolji lako je uvjeriti u obećanja o boljemu sutra, to barem znaju Hrvati koji su takove rječi slušali desetljećima u komunističkoj Jugoslaviji.
Ono što najviše začuđuje u ovoj američkoj izbornoj zavrzlami jest činjenica da industrijski najrazvijenija država u svijetu nije kadra organizirati prevažne predsjedničke izbore kao da je neka država Trećega svijeta. Odavno su Amerikanci trebali promijeniti Zakon o biranju svoga državnoga poglavara bez posrednika ili elektora tako da ga narod neposredno bira kao, primjerice, u Francuskoj ili Austriji.
I izborne zakone u pojedinim saveznim državama trebalo je ujednačiti da svi glasovi imaju istu važnost pri prebrojavanju. Nije upitno, kao što neki tvrde, da su velike RTV postaje prve objavile rezultate izbora no trebalo je zakonski odrediti da vrijede samo oni rezultati koje proglasi odgovarajuće tijelo države kao cjeline. SAD glede izborne procedure podsjeća na nekakvu slabo funkcionirajuću konfederaciju.
I američko dvostranačje više nije povoljno za kulturu demokracije u toj zemlji. Britanci su postigli da osim dvije velike pučke stranke sve više dobiva na važnosti Liberalno-demokratska stranka, premda je britanski izborni zakon također ne baš demokratski jer treća stranka dobiva znatno manje zastupnika u Donjem domu nego što bi trebala dobiti s obzirom broj svojih birača u usporedbi s ostale dvije „stare“ stranke.
Sad je na Bidenovim protivnicima da se uozbilje
Bogu hvala javili su se i neki republikanci kao guverner iz Marylanda Larry Hogan i kongresnik iz Texasa Will Hurd koji su kritizirali Trampove izjave u kojima dovodi u pitanje legalnost predsjedničkih izbora. No mnogi šute jer se boje svoje ekstremističke baze kao što je rekao kongresnik Michael Thumann: „Trumpovi dolaze i odlaze ali trumpizam ostaje.“
Kršćanski fundamentalisti koji podupiru predsjednika Trumpa histerično viču: „Nije gotovo! Trump će biti predsjednik SAD-a i šokirat će svijet“. Sve to pomalo postaje smiješno da nije žalosno. Tako je njemački „Frankfurter Allgemeine Zeitung“ objavio karikaturu na kojoj se vide pape Benedikt i Franjo koji kaže: „Ostavite Trumpa u Bijeloj kući, i nas dvojica živimo zajedno u Vatikanu.“
Neke su novine pisale da je u srednjem vijeku neko vrijeme djelovao papa u Italiji i njegov protupapa u Francuskoj, pa bi se to moglo ponoviti i u SAD-u s predsjedikom i protupredsjednikom. Jasno da je to ironija ili možda nešto još gore, ruganje američkom političkom sustavu koji dopušta ovako nesigurni interregnum, međuvlašće koje koriste razni ekstremisti s desnice i ljevice na štetu urednog prijelaza s jednog predsjednikovanja na drugo. Osim toga to moblizira kriminalnu ulicu i izaziva demonstracije sklone nasilju.
Prema utjecajnom „Neue Zürcher Zeitungu“ Trump nije osamljena pojavnost u američkoj politici pa s time u svezi donosi mišljenja nekih američkih mislilaca: „Tek u trenutku poraza i s pogledom na politički kraj, svakako prekasno, pojava Donalda Trumpa postala je za američke intelektualce ozbiljan povijesni slučaj današnjice koji zahtijeva raščlambe i produktivna reagiranja.
Upravo ovo kašnjenje stavlja nas profesionalne mislioce pred trostruku obvezu: krajnje je vrijeme da revidiramo naše prejednostavne uzorke objašnjenja u čemu je fascinantnost Trumpom, drugo: mi moramo formulirati uvjerljive hipoteze o razlozima i granicama sindroma Trump, i treće: i temeljem toga moramo razviti inovativne strategije koje bi nam omogućile da Trumpove pristaše aktivno uključimo u promijenjene političke procese budućnosti.“
Dalje se tvrdi da se Trumpa ne smije nazivati fašistom, on je samo simptom sveopće krize američkoga društva, posebice srednje klase koja osjeća da je „odsječena“ od razvoja zajednice kao cjeline. Osim toga, više od polovice Amerikanaca ne žele otvoreno govoriti o svojim problemima što čini neupotrebljivima gotovo sva ispitivanja javnoga mnijenja.
Iz rečenoga se može zaključiti da je stvarno uvjerljiva prije navedena izjava kako trumpovi dolaze i odlaze ali trumpizam ostaje, a njega bi se moglo definirati kao populizam bez dokaza i podataka, kao isključivu emocionalnost koja odbacuje svaki dijalog i sklapanje kompromisa.
Stoga neki analitičari pišu da bi novi predsjednik Joe Biden mogao uzeti u svoju vladu jednog ili više članova Republikanske stranke i u svoj program unijeti neke planove Trumpove adiministracije. S druge pak strane po svemu izgleda da predsjednik Biden nije baš ono najbolje što je Demokratska stranka mogla poslati u boj za položaj najutjecajnijeg državnika svijeta.
Kod njega se osjećaju neke staračke manjkavosti no koje bi se mogle neutralizirati ako se okruži lojalnim, pametnim i energičnim savjetnicima. U biti trebalo bi promijeniti i status američkog državnog poglavara tako da bude samo „primus inter paris“ s utjecajnim ministrima ali to je nešto što će biti teško promijeniti isto tako kao i zastarjeli izborni zakon.
Ameriku u svakom slučaju očekivaju burni dani u iduće četiri godine predsjednikovanja Joe Bidena.
Autor: CroExpress, Gojko Borić Datum objave: 17.11.2020.
