Panike nema, ali je zastupljena velika količina stresa zbog dužeg ostanka na brodu.

Sami nad velikim pjenastim plavetnilom, bez pogleda na kopno i bez dodira s vanjskim svijetom i to u pravilu po nekoliko stotina milja udaljeni od priobalja na više mjeseci. Nisu to prizori iz knjige “20 tisuća milja pod morem”, to su aktualna iskustva odvažnih ljudi iz Splita koji zbog koronakrize nisu vidjeli svoje bližnje po nekoliko mjeseci duže nego što su do tada naviknuli, piše Slobodna Dalmacija.

“U doba lockdowna sistem rada nam se promijenio. Mnoge stvari su se počele rješavati preko maila u luci i općenito je manje predstavnika s kopnenih terminala na brodu tijekom operacija iskrcaja ili ukrcaja.

Kako je sve usporeno u doba pandemije, tako se i na naručene rezervne dijelove za pojedine dijelove broda čeka duže, a poslati člana posade kod liječnika postala je nemoguća misija.

Da ne spominjem da smo ostali po devet mjeseci na brodu, bez mogućnosti iskrcaja, što nisu nimalo laki uvjeti ni inače, a naročito u doba globalne neizvjesnosti”, kaže 37-godišnji Splićanin Mario Galić koji već niz godina “navigaje” na kruzerima raznih inozemnih kompanija.

“Dodatan problem je ukrcaj jer sve luke su na neki način ograničene. Traži se karantena za osoblje, ali tada se nekad ne zna tko pije, a tko plaća jer neke luke dopuštaju samo iskrcaj posade, neke samo ukrcaj, a velik broj ih je – zatvoren”, dodaje Galić i naglašava kako panike ipak nema, nego je zastupljena velika količina stresa zbog dužeg ostanka na brodu.

“Trenutno je znatno teže naći posao na određenim tipovima brodova”, tvrdi sugovornik za Slobodnu Dalmaciju, “naročito je to prisutno kod rada na kruzerima, dok je ukrcaj na tankere za prijevoz plina nešto lakši, jer je potražnja za kadrom na tom tipu brodova naglašenija”.

“Kod nas u kompaniji plaća se nije smanjivala, ali su se smanjivali bonusi, odnosno dodaci i pravila vezana za slobodne dane. Pretpostavljam da je svaka firma štedila na svoj način”, zaključuje.

Puno veći zatvor nego što je prije bio

Splićanin Ante Giblić, treći strojar na “plovećem hotelu”, nudi malo drugačiju perspektivu života na morskim bespućima.

“Naš posao je postao puno veći zatvor nego što je prije bio. Inače bismo tu i tamo mogli napuniti svoje “baterije” izlaskom u nekoj luci.”

“Sad nam je to skraćeno te smo prisiljeni stajati na brodu, gledati u iste hodnike i ljude jako dugo vremena – bez ikakvog odmora i gušta u životu. Osobno sam proveo devet mjeseci u takvoj situaciji – što nije ni malo lako”.

“Nama jedan jedini izlazak s broda toliko znači da smo “resetirani” za najmanje dva mjeseca, a najteže mi je pala neizvjesnost oko povratka doma”, ističe Giblić, te dodaje kako je dolazio sebi 15 dana nakon iskrcaja.


Autor: CroExpress Datum objave: 16.11.2020.