U rodni kraj rado se vraćao, a prije deset dana kada je pokopan, prilišćanska zvona zvonila su u spomen dječaka koji je odatle otišao u Ameriku.
U američkom gradu Pittsburghu preminuo je Nikola Nick Šimunović, jedan od stupova Hrvatskog nacionalnog kluba Javor u ovom gradu, Hrvat koji je dugi niz godina bio inicijator okupljanja naših sunarodnjaka na američkom kontinentu.
Šimunović je ostavio neizbrisiv trag među Hrvatima i njihovim potomcima u Sjedinjenim Državama spajajući ih dugi niz godina sa zemljom njihovih korijena, utkajući ljubav prema domovini u svaku poru novih američkih života.
Kao mladić je iskočio iz vlaka koji ga je vozio u Rijeku
Mnogi ne znaju da je Nikola Šimunović rođeni Prilišćanin. U ovom malom mjestu tik uz rijeku Kupu, danas u općini Netretić, rodio se 7. siječnja 1937. godine. Djetinjstvo poput svakog i odrastanje u Prilišću nije bilo ni lako ni jednostavno pa se njegova obitelj odlučila na emigraciju.
Najprije je otišao otac, a potom i cijela obitelj, majka, on i njegov brat blizanac. Odredište je bio američki Pittsburgh, obećani grad i zemlja.
Nikola nije bio oduševljen napuštajući rodni kraj. S tek 15 godina, davne 1952.g. krenuo je preko Atlantika na put u zemlju koja će ga izgraditi u svakom smislu. I upravo epizoda njegovog odlaska i danas živi u pričama Prilišćanaca i svih vezanih uz ovo mjesto.
Nikola je naime, ostao zadnji od svoje obitelji u ovom selu s bakom Barom. Kad je morao krenuti na put, iskočio je iz vlaka koji ga je vodio prema Rijeci jer se želio vratiti doma.
No baka ga je vratila, a ova je stvarna priča danas postala i dio povijesti. Iz Rijeke je Nikola brodom, poput tisuća ljudi iz ovih krajeva, otišao preko Velike bare.
Kako priča njegov prijatelj iz djetinjstva Joža Pavičić, zvonar iz Prilišća, on i Nikola zajedno su odrastali i išli u školu u Prilišću. Dane su provodili na ispaši s kravama, a ljeti na kupanju u Kupi.
Nikolini su za ono vrijeme bili solidno stojeća obitelj, no što zbog dijela obitelji koja je već bila u Americi, a što zbog nezadovoljstva nakon Drugog svjetskog rata i bez sigurne budućnosti, odlučili su se na odlazak iz rodnog sela, priča Joža.
Tako je Nikola kao mladić stigao u Pittsburgh da bi ondje tijekom dugog niza godina izgradio i poslovni i obiteljski život. Naši sunarodnjaci pamte ga kao kao čovjeka koji je pekao najbolju janjetinu i učio kuhanju generacije naših potomaka, a time i “instalirao” našu domaću hranu u obitelji američkih Hrvata.
Sarma, grah, gulaš, ajvar, zelje, žganci, sve se to učilo pripremati pod Nikolinom paskom, a on sam nije štedio ni truda ni vremena u tom poslu. Amerikancima naviklima na brzu hranu i mikrovalne pećnice, nešto kuhano “na žlicu” i pečeno kako treba, bilo je pravo iznenađenje.
Okupljao Hrvate u SAD-u i pomagao im
Mir i prijateljstvo u novoj sredini sa svojim Hrvatima pronašao je u Hrvatskoj nacionalnoj dvorani u klubu „Javor“ čiji je predsjednik bio više od 30 godina i time očuvao 115 godina tradicije okupljanja Hrvata.
Bio je inicijator mnogobrojnih skupova, radionica, glazbenih večeri, izložbi, kulinarskih događanja koji su čuvali hrvatsku kulturnu baštinu i naš jezik, a velika potpora u svemu bila mu je obitelj. Uvijek je srdačno dočekao svakog Hrvata iz domovine, ali i iz drugih krajeva SAD-a i svijeta kako bi u klubu imali osjećaj da su u Hrvatskoj.
Mnogim mlađim potomcima pomogao je u potrazi za hrvatskim korijenima jer je poznato da je krajem 19. stoljeća pa do sredine 20. stoljeća jako puno ljudi iz bosiljevačkog, ogulinskog i dugoreškog kraja otišlo preko Atlantika. Koliko je utkao sebe u klub Hrvata dovoljno govori i izjava predsjednice kluba Julie Bubanovich koja kaže da nije bilo Nikole, danas ne bi bilo kluba.
I kad se vraćao u rodni kraj, ostao bi onaj mali bistri Nikica s Kupe
Dok je u Pittsburghu stvarao novi život ipak nije zaboravio rodni kraj. S prijateljem Jožom iz djetinjstva bio je u kontaktu dok nisu osnovali svoje obitelji, a kasnije je dolazio i u Prilišće gdje bi se viđali.
Još jedan Prilišćanin, Franjo Subašić – Deda sjeća se vremena kad je ova obitelj iselila. Iako je mislio da će Nikola ostati doma, to se nije dogodilo jer je život htio drugačije. – Bez obzira što je Nikica otišao u Pittsburgh i možda imao materijalno više, kad god bi se vratio u Prilišće, bio je onaj mali bistri Nikica s Kupe. Boravio je u kući u obližnjoj Ladešić Dragi, kaže Franjo.
I ta kuća kao i imanje Šimunovićevih u Prilišću danas je zapušteno, baš kao i mnoga imanja i kuće u kojima desetljećima više nema nikog i koje su živi i nijemi svjedoci iseljavanja i umiranja naših sela.
Nikola Šimunović preminuo je 20. listopada ove godine u Pittsburghu.
Na dan njegovog ukopa u SAD-u, 7300 kilometara dalje, u malom mjestu uz Kupu zvonilo je zvono s crkve i održana je misa zadušnica. Molitva i zvona rodnog kraja onkraj rijeke djetinjstva, put od tisuća kilometara i grada koji leži na ušću tri rijeke, prošli su u trenu. Pitsburško groblje u moru grobova koje nose prezimena naših krajeva, dobilo je još jedno.
Autor: CroExpress/Radio Mrežnica Datum objave: 05.11.2020.
