Vjera se ne dokazuje. Ona se živi!

Među prijateljima na Facebooku imam i vjernika raznih religija i ateista. Ponosim se time, jer to smatram svojim bogatstvom. Bio sam u džamijama, bio u sinagogama, bio u crkvama raznih konfesija.

Vjernik sam, no često komuniciram s jednim istaknutim ateistom. Moja vjera i njegov ateizam nisu u sukobu. Pogleda uprtog u budućnost, on vjeruje da je ishod njegovog puta u vječnom ništavilu, a ja mu kažem da ćemo se susresti u kafiću “Kod vrata svetog Petra” i da ćemo prije prolaska kroz njih popiti piće.

I šalimo se na taj račun. On će se svim silama upirati da dokaže nepostojanje Boga. No, svatko zna da je to nemoguće dokazati. No, vjera se ne dokazuje. Ona se živi. Meni osobno dokaz ne treba. Postoje moja “iskustva vjere”. Ona su za mene osobno značajna. Kad sam u prilici, uvijek ću ih ispričati, bez patvorenja, onakvima kakve sam ih doživio.

Hodao sam i “dolinom smrti” dok sam bio teško bolestan. Primio sam posljednji sakrament – bolesničko pomazanje. Više puta legao na operacijski stol i nikad, ali zaista nikad nisam osjetio strah od smrti. Ja sam se nakon svih tih iskustava jednostavno prestao ičega bojati. U narkozi sam također doživio taj rub smrti, penjao se stepenicama, a onda me neki dječak na vrhu tih stepenica vratio natrag…

To je moj subjektivan osjećaj i ja ga neću vama propovijedati kao vjeru. Ja znam što to znači za mene. A vi potražite svoju vjeru ili ne vjerujte…

Meni nije bitno vjerujete li, meni je bitno kakvi ste. Mi nitko nikome ništa ne možemo dokazati. Možemo samo filozofirati bez kraja i konca.

Napisao sam davno jednu pjesmu: Moj Bog. Podijelit ću je na kraju ovog posta. Da, moj Bog se smije mojim vicevima… Moj Bog se smije zajedno sa mnom smiješnim filmovima, slikama, pa i smiješnim stvarima u životu… Moj Bog se smije i vicevima kojih sam tisuće i tisuće napisao, pa i onima na Njegov račun.

Nekad su Križari išli “pokoravati nekršćane”… A i nekršćani su jednakom mjerom uzvraćali… Povijest je prepuna sukoba oko vjere. Ti sukobi se nastavljaju i danas.

Moja baka i djed su u svojoj kući imali na zidu jedan papir na kojem je pisalo: “Zašto vrijeđaš ono što ja poštujem?” Sloboda govora je i sloboda psovanja i sloboda vrijeđanja i sloboda ismijavanja, sloboda izrugivanja. Mnogi ste se s takvim maltretiranjem djece od strane druge djece susreli u školi.

Postoji li granica slobode? Da, kategorički imperativno je da nikad ne činiš nekome nešto što ne želiš da drugi učini tebi (uz izuzetak mazohista). Da, postoji sloboda tiska. Da, cenzura je vrlo opasna. No, zašto vrijeđati nešto što netko poštuje? Koji je smisao te slobode vrijeđanja?

S druge strane, koji je smisao ubojstva nožem neke žene u crkvi? To ubojstvo nije “ubojstvo tamo neke žene”. Personificirana poruka ubojice je ubojstvo jednog dijela svih nas. Kamion koji se zaleti u gomilu neće razlikovati vjernike i nevjernike. Eksploziv također. Kad se to dogodi u nekom udaljenom gradu, to se ne doživljava osobno. To je kao kad Clint Eastwood svojim Magnumom 44 tamani neke negativce. Naviknuli smo na krv “tamo nekih”.

U Ruandi se dogodio strašan zločin. U trenucima mržnje zločinci su tri mjeseca doslovce išli od kuće do kuće ubijajući. Mi smo to doživjeli u Domovinskom ratu, ali to se događalo diljem svijeta u 2. Svjetskom ratu.

Ovo treba jednostavno prestati, jer u suprotnom, pitanje je samo trenutka kad će se u Europi dogoditi ono sto se dogodilo u Ruandi. Jedna će kap preliti čašu. Treba li prestati nalijevati u tu času smrti prije nego se prelije?

Ako na oltaru mira treba žrtvovati pravo slobode vrijeđanja karikaturama, onda to treba učiniti. Moji pokojni baka i djed su bili sveci još za života. To znaju svi koji su u njihovoj blizini živjeli. Nisu u rukama imali ni oganj, ni mač. Niti su agresivno hodali od kuće do kuće namećući svoju vjeru. Oni su živjeli svoju istinsku vjeru na svoj način. Za vrijeme 2. Svjetskog rata su brojne vojske prošle kroz njihovu kuću.

Imali su baka i djed desetero djece. Pričali su o Kozacima, o Nijemcima, Ustašama, Partizanima… Baka je rekla: “… a sve su to bila nečija djeca koju su gadovi natjerali u rat.” I sve ih je hranila, ne pitajući ih o njihovim ideologijama. Jer je razmišljala da time spašava svoju djecu. Baka i djed su tim papirom na zidu pasivno pružali otpor agresivnim prostacima koji su ponekad došli kod njih u kuću. I kad bi svoju baku Francisku ili djeda Vojtjeha danas pitao: što učiniti, oni bi mi prstom pokazali na taj papir na zidu: “Zašto vrijeđas ono što ja poštujem?”

Pišem ovo u dobroj vjeri nastojeći ne uvrijediti nikog. Bez srdžbe i pristranosti (neću latinski), bez obzira na to što sam vjernik. Zaista, zašto vrijeđati ono što netko poštuje kao svoju vjeru? Nije li dovoljna sloboda reći da u to ne vjeruju?

Evo i pjesme:

[MOJ BOG]

Moj Bog se smije

I humorističan je

i priča viceve

Ne traži On

od mene

da budem mrko

slamnato strašilo

u dronjcima

ispraznosti

već veseo čovjek

prepun Duha

koji veselje

radost i zaigranost

širi Svijetom

Pa čak

i kad se smijem

na Njegov račun

i On se smije

i uzvraća vicevima

na Naš račun

Moj Bog

to smo Mi

u ogledalu

svojih nasmijanih

i vedrih Duša…

Jastrebarsko, 21.12.2016.

Autor: CroExpress, Damir Lacković, Jastrebarsko Datum objave: 01.11.2020.