No, može li ovogodišnja korizma, koju Bosna i Hercegovina proživljava u velikom preispitivanju i pokušajima vlastitog redefiniranja, potaknuti naše sugrađane da se pomire sa cijelim narodima i da im oproste zlodjela koja su njihovi pojedinci i skupine počinili tijekom rata na našim prostorima, i da se počnemo doživljavati kao braća ili barem sugrađani, a ne protivnici!?
Možda bi odgovore na ta pitanja moglo dati istraživanje koje je nedavno proveo bosanskohercegovački ured njemačke političke zaklade Friedrich Ebert, nastojeći doznati što uistinu misle i žele naša tri konstitutivna naroda, a koje je objavljeno u studiji Imidž Bosne i Hercegovine iz perspektive njezinih građana i međusobna percepcija Bošnjaka, Hrvata i Srba. U istraživanju je, između ostaloga, građanima BiH ponuđen niz tvrdnji, koje smo proteklih mjeseci i godina slušali u medijima, a oni su izrazili svoj stupanj slaganja. Primjerice, s tvrdnjom kako su ‘u Bosni i Hercegovini još snažno prisutne posljedice rata’ slaže se čak 73,2% ispitanika iz svih dijelova zemlje. Samo 11,4% navelo je kako u svome životu ne osjeća posljedice rata.
To je uistinu teška bosanskohercegovačka stvarnost jer, usporedbe radi, razorena i ponižena Njemačka dvadeset godina nakon rata već je bila u velikom gospodarskom usponu i uspjela je zaposliti ne samo svoje građane već i tisuće naših gastarbajtera. Dvadeset godina je bilo dovoljno japanskim gradovima Hirošimi i Nagasakiju da prebrode posljedice stravičnih američkih nuklearnih bombi i vrate se u život. A Bosna i Hercegovina, unatoč tisućama kojekakvih međunarodnih posrednika i stručnjaka za pomirenje, milijuna utrošenih za mirovne inicijative i programe, još je jednom nogom u ratu jer pravda nije zadovoljena, istina ima tri lica, država i njezine institucije ne funkcioniraju, a građani žive sve lošije…
‘Ne mogu nikada zaboraviti što se događalo tijekom rata u Bosni i Hercegovini!’ – bila je tvrdnja kojom se nastojalo utvrditi u kojoj su mjeri ispitanici spremni “podvući crtu prema prošlosti”. S tom tvrdnjom se složilo čak 62% građana. Onih koji su spremni zaboraviti sve uvrede i poniženja, stradanja i sukobe ima tek 22%. Čak 75% Bošnjaka, 57% Hrvata i 53% Srba ne žele olako zaboraviti sukobe, rat i ratne posljedice. Istraživanje je pokazalo kako su spremniji zaboraviti rat mladi i obrazovaniji ispitanici nego umirovljenici, što nam pruža nadu da će se mržnja potisnuti, ako nikako drugačije, onda s novim naraštajima.
Međutim, čak i ako ne žele zaboraviti, žele li oprostiti? ‘Vrijeme je da međusobno oprostimo i pomirimo se u Bosni i Hercegovini’ – tu tvrdnju podržalo je čak 84% ispitanika. Pritom su minimalne razlike prema nacionalnosti ispitanika. U najvećoj mjeri prijedlog su podržali Hrvati (87%), potom Srbi (85%) a najmanje Bošnjaci (81%). Međutim, brojke jasno pokazuju kako je ovo dominirajući trend kod sva tri naroda, što ulijeva nadu u budućnost ove zemlje. Znamo da je oprostiti i pomiriti se teško, posebno kad se druga strana ne kaje, ili kad ne postoji ni približan konsenzus oko uzroka, tijeka i posljedica rata u Bosni i Hercegovini.
Dokle god se ne postigne kakav-takav konsenzus oko rata, koji još izaziva i uzrokuje mnogobrojne sukobe i neslaganja, teško će se povući crta prema prošlosti i okrenuti budućnosti. Umjetna država podijeljena na dva entiteta s tri naroda, bez pobjednika i bez poraženih, bez jasnih žrtava i kažnjenih zločinaca očito ne može svojim građanima osigurati spokoj i pravedni mir, za koji se zalagao i veliki papa Ivan Pavao II., a koji je nužan preduvjet suradnje i normalnog (su)života.
A pravednog i trajnog mira nema bez zadovoljenje pravde, odnosno postizanje osjećaja pravednosti među narodima. Tu se prvenstveno misli na pobjedu istine, kažnjavanje odgovornih za ratne zločine (što Haaški sud nije odradio kako treba) te omogućavanje povratka svim prognanim i izbjeglim građanima u njihove domove u sve dijelove Bosne i Hercegovine (ili naknada štete za oduzetu imovinu), kako se ne bi stekao dojam da se etničko čišćenje isplatilo, odnosno kako su pojedini državni entiteti stvoreni na zločinu.
Dok god postoje otvorena pitanja koja opterećuju veliki broj ljudi ili utječu na njihovo nezadovoljstvo te dok vidimo kako se nekima rat ‘isplatio’, a neke samo zavio u crno, teško je zatvoriti ratnu stranicu. Teško se okrenuti budućnosti dok god sva tri naroda ne budu zadovoljna ustrojstvom zemlje i dok je ne budu osjećali svojom. Zato bi svi oni koji tobože rade na ‘normalizaciji’ odnosa, prije svega, trebali poraditi na postizanju pravde i uklanjanju uzroka današnjeg stanja.
A građanima, uz javno iskazivanje nezadovoljstva, preostaje okrenuti se Bogu i sebi i pokušati otvoriti novu stranicu u životu, vodeći se onom poznatom Kennedyjevom uzrečicom: ‘Nemojte pitati što će država učiniti za vas, već što vi možete učiniti za nju!’ Pritom nas sve tri vjere potiču na isto – u bližnjemu gledati čovjeka, praštati i kajati se. Korizma je pravo vrijeme da se još jednom na to podsjetimo i da učinimo barem taj prvi korak u stvaranju normalnije budućnosti.
Datum objave: 23.06.2014.
