Dapače, bivši papinski nuncij u Hrvatskoj Lozano, 2004. počastio nas je titulom jedne od najkatoličkijih zemalja u Europi, tvrdeći u intervjuu za Radio Vatikan kako mu ‘nije poznata nijedna druga zemlja u kojoj javnost sluša Crkvu kao u Hrvatskoj, pa čak i u pogledu socijalnih pitanja’, dodajući da ‘političari moraju voditi računa o tome na izborima’.

Kako onda Hrvatska od svoje samostalnosti do danas na čelu nije imala uvjerenog katolika?

Prvi hrvatski predsjednik Tuđman, poštovao je vjerske institucije i osobito uvažavao Katoličku Crkvu, ali kao bivši partizan, general JNA i nekadašnji komunist postao je katolik tek potkraj života, uz potporu kardinala Kuharića. Drugi predsjednik Stipe Mesić ne samo da nije imao ništa s vjerom, nego je bio jedan od najžešćih kritičara Crkve. Aktualni predsjednik Ivo Josipović se s poštovanjem odnosi prema većinskoj crkvi ali je agnostik. Među premijerima je također teško pronaći uvjerenog katolika. Doduše Ivo Sanader je na početku mandata služio kao primjer ‘uzornog Hrvata i katolika’, ali ako je i polovica istina od onoga što mu se stavlja na teret, onda je takvo ponašanje daleko od bilo kakvog vjerskog učenja.

Dakle, Hrvatska je očito fenomen kad je u pitanju vjeroispovijest vlastodržaca u odnosu na narod. Moguća su četiri razloga. Ili je katolička većina u Hrvatskoj toliko otvorena i tolerantna da joj je svejedno tko je kakve vjere, pa čak kad su u pitanju i najodgovornije dužnosti u zemlji? Ili pravi katolici bježe od politike kao ‘prljavog’ zanimanja pa je narod primoran od ponuđenoga birati manje zlo? Ili je Hrvatska katolička samo na papiru, dok je pravih katolika, koji u životu slijede Kristova načela daleko manje, dok se ostali tako izjašnjavaju iz navike, tradicije ili trenda po onoj narodnoj ‘Kud svi Turci tud i mali Mujo’? A možda se ljudi boje ‘katoličkih političara’ kako se preko njih biskupi ne bi uvukli u politiku, jer kako tvrdi Vladimir Šeks u intervjuu jednom listu – ‘većina naših vjernika nije spremna dati bilo kojoj vjeri pa ni Katoličkoj Crkvi, jaču ulogu u političkom životu’?

A što ako su po srijedi sva četiri razloga!?

Onda, ako je ta katolička većina toliko otvorena birati predsjednika agnostika i premijera ateista, trebali bi se posramiti oni koji su, nakon nedavnog referenduma o definiciji braka, govorili o netolerantnoj i zatucanoj katoličkoj većini, koju bi trebalo preodgojiti u ime demokracije. Naime, obzirom na ukupan broj glasača, posebno onih koji redovito izlaze na birališta, teško je povjerovati da je riječ o nekakve dvije Hrvatske, i da nije riječ o dobrom dijelu istih birača.

Da su za Josipovića i SDP glasovali samo oni koji su na referendumu bili „protiv“ teško bi dobili izbore. Kad je u pitanju broj ‘pravih’ katolika, o tome otvoreno progovaraju veći i pojedini svećenici. Oni drže kako je zapravo oko 30 posto uvjerenih katolika, koji svojim životom i ponašanjem nastoje svjedočiti vjeru, do 60 posto su deklarativni katolici, koji slave Božić i Uskrs i održavaju tradiciju, a tom broju dodajemo još onih tridesetak posto, koji se osjećaju katolicima zbog kulturoloških i drugih razloga.

Da je politika ‘kurva’ mnogi s pravom još vjeruju i drže se po strani, dok potencijalne položaje prepuštaju onima koji ne zaziru od bespoštedne borbe za premoć i vlast, niskih udaraca, teških riječi i lažnih obećanja. Uostalom još je akademik Ivan Supek govorio kako su političari pretežno osrednje inteligencije i poštenja, a natprosječne pohlepe za vlašću. No, to ne bi trebalo razuvjeriti poštene i moralne ljude da tek tako odustanu od ovog zanimanja. Čak su trojica posljednjih papa insistirala na ulasku kvalitetnih ljudi u politiku, kao svojevrsnoj obvezi vjernika.

Volim li svoj narod, da bi mu bolje služio?

‘Postoji potreba za političarima vjernicima i onim političarima u koje se može imati povjerenja, koji se zauzimaju za opće dobro, a ne za osobne interese’ – poručio je papa Benedikt XVI. tijekom posjeta Češkoj u jesen 2009. U istom govoru je jasno dao do znanja suvremenim političarima „kako nije dovoljno izgledati dobar i pošten, potrebno je to stvarno biti!“. I papa Franjo ove je jeseni poručio kako poniznost i ljubav moraju biti odlike onih koji obnašaju vlast, a građani, prije svega ako su katolici, ne mogu se ne zanimati za politiku. Dodao je kako političari moraju voljeti svoj narod, jer je obnašanje vlasti služenje. Zato političara moraju resiti dvije osobine: ljubav prema narodu i poniznost. ‘Svaki muškarac i svaka žena, koji preuzimaju neku službu vezanu uz vlast moraju postaviti ova dva pitanja: Volim li svoj narod, da bi mu bolje služio? Jesam li ponizan, slušam li ostale, uvažavam li različita mišljenja, kako bih izabrao najbolji put? Ako si ne postavlja ta pitanja svoju vlast neće obnašati dobro!’– jasan je bio papa Franjo.

Tako visoki standardi o kojima govore pape u vremenu spina i manipulacija, totalne isključivosti te podcjenjivanja i vrijeđanja zdrave pameti birača, čine nam se neostvarivima. Naime, već nam je postalo normalno da većina naših političara (i vjernika, i nevjernika) Hrvatsku doživljavaju bipolarno. Za njih su građani podijeljeni u dvije skupine – tabor kojem pripadaju, i tabor u koji smještaju one koji ne misle poput njih. Pripadnost jednom ili drugom taboru jedina je relevantna činjenica u procjeni njihovih sugrađana. Oni iz njihova tabora su dobri, a oni drugi loši. Ako netko iz onog drugog tabora prijeđe u njihov automatski postaje dobar i njegovi grijesi se brišu. Dapače počinju ga hvaliti i oni koji o njemu i nisu mislili najbolje. Čak se ni domaći lopovi ne diraju u vlastitom taboru. Njih se smatra sposobnima i okretnima. Dežurni lopovi su uvijek drugdje. Interes i korist su najčešće jedini putokazi u politici.

‘Zašto se trebamo zvati kršćanima’

I zato je u tom snalaženju premalo mjesta za kršćanska i općeljudska načela. Doduše kršćanstvom se maše tek uglavnom ako to služi probitku ili opstanku na vlasti.
Što se tiče spomenute Šeksove tvrdnje, istraživanja kažu kako je istina da vjernici ne vole kad im se s oltara drže politički govori, već traže više duhovnosti. No, to ne znači da bi Crkvu i kršćansko učenje trebalo protjerati iz javnog života. Dapače, talijanski filozof Marcelo Pera, koji sebe smatra agnostikom i liberalom u svojoj knjizi ‘Zašto se trebamo zvati kršćanima’ zauzima se za davanje punog značenja kršćanstva u društvenom životu Europe, jer uzrocima njezine krize smatra liberalizam bez temelja, nepostojanje zajedničkog identiteta (ako se makne kršćanstvo) i etiku bez istine.

To su očito jako dobro znali i politički tvorci Europske unije Francuz Robert Schuman, Nijemac Konrad Adenauer i Talijan Alcide de Gasperi, istinski kršćani i veliki političari koji su pridonijeli pomirenju nakon Drugog svjetskog rata i stvaranju europskog zajedništva. Nažalost, Europa kakvu su zacrtali ostala je nedovršena. Kako bi u politiku trebalo unijeti više duhovnosti, vrijednosti i morala slažu se mnogi intelektualci, jer demokracija nije samo puko poštivanje pravila, nego plod prihvaćanja vrednota koje nadahnjuju demokratske procedure poput dostojanstva svake ljudske osobe, poštivanja prava čovjeka, prihvaćanje općeg dobra…

 Ako ne postoji konsenzus o tim vrednotama gubi se važnost demokracije i relativiziraju etička načela. A upravo je kršćanstvo platforma koja to zagovara. Duhovnost u politici može biti samo dodana vrijednost, a nikako uteg. ‘Ljudi vjeruju u Boga jer nemaju povjerenje u same sebe. I povijest pokazuje da su u tome posve u pravu, jer se do sada nismo pokazali dostojnima povjerenja’ – napisao je peruanski nobelovac Mario Vargas Llosa u svojoj knjizi Kultura spektakla. Llosa tvrdi da za slobodno društvo nije dovoljno da samo bude neutralno, laicističko. Ono potrebuje ‘duboke duhovnosti’, religioznosti jer funkcioniranje društva ne ovisi samo o dobrim zakonima, nego i o svijesti građana da je ‘dobro’ da zakoni postoje, da je ‘dobro’ biti moralan.

Ateisti koji se nisu bojali ni Boga

Bez te baze, zakoni će ostati puko slovo na papiru, zapravo oni će u stvarnosti biti beznačajni. Naime, destruktivnost ljudskog ponašanja, nemoral i neetičnost u odnosu prema drugima ne može zaustaviti nikakva zemaljska prisila, nego samo nešto iz onostranosti, čega se ljudi boje ili poštuju. Ako je ovaj život jedino što imamo, a nakon njega nećemo nikome polagati račune za svoje ponašanje, onda nikakve zabrane i ograničenja nemaju smisla. Zato se smatra da bi ljudi koji uistinu vjeruju trebali biti odgovorniji. Jasno, to uvijek nije slučaj. Iako neki ‘gorljivi’ kršćani često predbacuju ateistima, kako su najveći svjetski diktatori i masovne ubojice u 20. stoljeću bili upravo ateisti koji se nisu bojali ni Boga, ni ljudi, poput Mao Ce Tunga, Staljina i Dragog Vođe, ne smijemo zaboraviti da su se katolicima nazivali Franco, Musolini pa i Pavelić.

Zato samo deklariranje bez autentične vjere i života, religija je prazna priča. Netko mudar je rekao kako bi radije živio u zemlji punoj poštenih ateista nego u zemlji punoj pokvarenih kršćana, što je teološki sasvim točno. I Llosa tvrdi kako religije u kulturi spektakla mogu nalikovati na ‘cirkuse’, pogotovo kad se sljube s profanim i izgube svoju izvornost i čistoću: „tamo gdje se religija banalizira, svodi na puki spektakl, zabavu, tada ona sama u biti podržava divlji kapitalizam, i ona je odgovorna za današnju krizu“. Zato vrlo često dolazi do razdvajanja sadržaja i forme, a zbog toga se nerijetko kršćanstvo počinje vrednovati po imidžu pojedinih svećenika i biskupa, a ne po Kristovu učenju.

 Zašto je teško biti vjernik u današnjoj politici?

Možda najbolje svjedoči primjer bivšeg britanskog premijera (i pazite socijaldemokrata!) Tonyja Blaira, koji za vrijeme mandata nije želio govoriti o svojoj religioznosti, iako su kolale priče o njegovoj pobožnosti. Danas otvoreno kaže da se bojao kako će ga u iznimno sekularnom društvu proglasiti luđakom, iako je vjera igrala ključnu ulogu u njegovu životu i političkoj karijeri. Tvrdi da bi bez vjere teško prebrodio neke od najvažnijih i najtežih trenutaka svoga državništva, te da odluke o budućnosti Britanije nije donosio ‘uz Božju pomoć’. Iako je svoje četvero djece odgojio u katoličkom duhu, s anglikanske na katoličku vjeru prešao je tek nakon dolaska iz Downing Streeta, kako ne bi izazvao političke probleme u zemlji, budući da su ondje anglikanska crkva i država bliske. Uostalom, dok njegov nasljednik Gordon Brown nije odustao od te tradicije, premijer je u ime kraljice imenovao i anglikanske biskupe.

Čak su i Sjedinjene Američke Države, u kojima živi oko 25% katolika imale predsjednika katolika, a danas imaju i potpredsjednika Joea Bidena. John Kennedy je primjer kako se istodobno može biti napredni liberal i uvjereni katolik. Dapače, kad su ga tijekom predizborne kampanje napadali tvrdeći kako bi njegova lojalnost mogla biti podijeljena između katoličke doktrine i američkog Ustava, Kennedy je rekao kako bi podnio ostavku ukoliko bi se te dvije stvari ikada sukobile. Naime, on je bio uvjeren kako mu katolička vjera može jedino pomoći da bude bolji i odgovorniji predsjednik te kvalitetnije služi svojoj naciji, jer što je drugo Isus Krist tražio osim da sve ljude smatramo svojom braćom, da budemo odgovorni prema onima najugroženijima i najobespravljenijima, da drugima činimo ono što bismo mi željeli da drugi nama čine, te da razdvojimo ‘caru carevo, a Bogu Božje’.

Nije li baš takvim ponašanjem papa Franjo izazvao medijsku revoluciju i simpatije svijeta te postao uzorom i mnogim političarima!? A ta mudra i općeprihvatljiva načela u Bibliji stoje skoro 2000 godina i neki ih očito tek sad otkrivaju. Vjerujemo da će u 2014.-oj u hrvatskoj politici biti manje recitacija biblijskih citata, a više ponašanja sukladnih tom učenju, bez obzira je li riječ o vjernicima ili nevjernicima u politici.

Datum objave: 23.06.2014.