Živimo u doba novog totalitarizma, koji je za vrijeme svoga pontifikata papa Benedikt XVI. ‘krstio’ pojmom diktature relativizma. O ovoj temi često piše Lidija Paris, redovita suradnica ‘Glasnika mira’ iz Međugorja. U jednom njenom prilogu koji cirkulira preko interneta, pod naslovom ‘Ljudska prava u sukobu’, autorica navodi kako su “nova ljudska prava” nositelji novoga totalitarizma. Opća deklaracija o ljudskim pravima koju su Ujedinjeni narodi proglasili 10. prosinca 1948., kako bi svijet spriječio katastrofe kakve je iskusio zbog totalitarizama s početka 20. stoljeća, počiva na univerzalnim načelima koja se temelje na istinitom naravnom poretku.
‘Relativizacija istine počela je time da nema apsolutne istine, nego da svatko ima svoju istinu i da su sve istine jednakovrijedne, a dovela je do toga da se pitanje istine zapravo više uopće i ne postavlja. Nije bitno što je istinito, nego oko čega ćemo se dogovoriti, ali se pri tom većinu više i ne pita što misli. Manjina manipulativno nameće svoje ideje. To su značajke diktature’, zaključuje Paris. Zapadnom kulturom upravlja nova etika koja je razgradila savjest, što je dovelo do toga da većina ljudi više ne razlikuje dobro i zlo. Osobito se to manifestira u jednom od ‘novih prava’, pravu na pobačaj, koje je toliko proturječno temeljnom ljudskom pravu na život.
Nema, uistinu, perfidnijeg zločina od onoga koji se danas, i to legalno, događa u utrobama majki koje bi trebale biti nositeljice života, od tzv. čišćenja zidova maternice, kojim se usmrćuje fetus, plod koji je od samog početka ljudsko biće, samo što je toliko nevino i maleno pa je nesposobno da se brani. Krv tolikih malih mučenika našega vremena prolijeva se pod izgovorom prava na izbor, nad tom bi se žrtvom svaki narod, i svatko od nas trebao zamisliti: želimo li zaštititi život na koji ima pravo svaki čovjek i to od začeća pa do prirodne smrti, ili ćemo poput nojeva zabijati glavu u pijesak i otupjele savjesti sudjelovati u kalvariji nerođenih. O ovoj temi su kao socijalni konzervativci nedavno javno progovorili Stjepan Bartulica i Vice Batarelo, spominjući kako bi se i pitanje pobačaja trebalo otvoriti u Hrvatskoj, zašto bi ono bilo tabu-tema?
Kod nas je još uvijek na snazi Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece, koji je donesen daleke 1978. godine, u onoj, socijalističkoj republici. Godinu dana ranije, rođena je, zapravo, 6. travnja 1977. neuspjelo abortirana u klinici za pobačaje u Los Angelesu, Gianna Jessen, danas američka, kršćanska “pro-life” aktivistkinja. ‘Ako je abortus stvar ženinih prava, dame i gospodo, onda koja su moja prava? Toga dana nije bilo ni jedne radikalne feministkinje, koja je ustala i vikala kako su narušena moja prava. Zapravo, moj život se gasio u ime ženskih prava’, poručila je Gianna u jednom svom svjedočenju. Zar je pravo na osobnu kontrolu vlastita tijela, važnije od prava na život?!
Datum objave: 23.06.2014.
