Autor: Marijana Katalinić

‘Tamo sam napisala desetak knjiga. I danas živim ondje nekoliko mjeseci godišnje. Magistrirala sam klasične jezike i književnost, te sam studirala sociologiju. Moja majka rodila se u Zagrebu, a otac potječe iz Krivodola kraj Imotskog.’

Autorica ste mnogobrojnih knjiga u kojima govorite o životu iseljenih Hrvata. Što Vas je navelo da se posvetite zapisivanju životnih sudbina mnogih naših sunarodnjaka, a samim time i hrvatske povijesti?

U prvom redu sam vidjela da se Hrvati u Argentini ne poznaju međusobno. Politički iseljenici nisu poznavali starosjedioce koji su još prije došli iz Hrvatske. Iako su došli zbog drugih razloga i drugih potreba, imaju mnogo sličnosti. Svi su oni prošli kroz duboke muke i ta bol se prenosi generacijama u obliku nostalgije. Pitanje je što čovjek može s time? Što znači biti Hrvat u Argentini? Kako surađivati s domovinom? Kako imati Hrvatsku prisutnu u svom životu? Ima ljudi koji nikada nisu obraćali pozornost na svoje podrijetlo i odjednom su se probudili i pokušali biti Hrvati na sve moguće načine.

To je jedan poseban fenomen, vrlo čudan, nisam takvo nešto uočila ni kod Francuza ni kod Talijana, niti kod drugih naroda koji žive u Argentini. Kada se to buđenje dogodi, čovjek počne ići na hrvatsku misu, pokuša naučiti jezik, sluša glazbu (najčešće klape), prati sport, navija za Hrvatsku, razmjenjuje fotografije iz Hrvatske preko društvenih mreža, a također čita moje knjige: ‘Croacia, cuadernos de un país’ i ‘Hrvati u Argentini’. Ta knjiga je objavljena na španjolskom prije 10 godina i dan danas je ljudi čitaju i kažu: „hvala, sada znam zašto je baka imala taj pogled“ ‘rasplakao sam se’ ili ‘puno si nam objasnila’.

Možete li reći nekoliko riječi o knjizi ‘Hrvati u Argentini’ o kojoj ste govorili na Tribini Grada Zagreba? Ta je knjiga ‘LOS CROATAS DE LA ARGENTINA’ prevedena na hrvatski jezik.

Opisuje koliko ih je bilo, kada su stigli, gdje su se smjestili, što su radili, koji su bili značajni i oni koji su živjeli u tišini… Hrvati koji su preživjeli Bleiburg. Izbjeglice u Campo Fermo (Italija) u Austriji, u Egiptu. Prezimena koja se najčešće pojavljuju u luci Buenos Airesu.

Vaša posljednja knjiga govori o blaženom Alojziju Stepincu. Možete li reći par riječi o ovoj knjizi?

Smatrala sam važnim da se bolje upozna ovog našeg velikana. Mislila sam da je nužno da na španjolskome tržištu postoji knjiga napisana na tom jeziku, a ne prevedena s hrvatskog ili engleskog. Za 600 milijuna govornika španjolskog jezika takva knjiga nije postojala. Originalni naziv knjige je ‘El cardenal Stepinac, el coraje de la fidelidad’. Osim toga, u knjizi ima stvari koje nikada nisu bile objavljene, kao svjedočanstvo gospodina Borisa Stepinca.

Koliko je danas Hrvata u Argentini? Na koji način su očuvali svoju kulturu, baštinsko naslijeđe?

Budući da ne možemo reći što to je biti Hrvat u Argentini danas, ne bih se usudila reći koliko ima Hrvata u Argentini. Gotovo da više nema onih koji su se rodili u Hrvatskoj. I kako smo rekli, sve ovisi o što to znači biti Hrvat u Argentini danas.

Novoizabrani papa Franjo je istaknuo kako su Hrvati u Argentini naročito njeguju katoličku vjeru. Na koji način Vi promatrate Hrvate u Argentini kada govorimo o katoličkoj vjeri?

Uglavnom je tako kako je rekao Papa Franjo. Hrvati su se istaknuli u argentinskom društvu kao veliki vjernici. Ima ih koji osjećaju veliku povezanost između biti Hrvat i biti vjernik. Hrvati u Argentini su poznati kao marljivi, pametni i pošteni ljudi. Papa Franjo je vrlo povezan s Hrvatima, njegovi bivši ispovjednici bili su isusovac P. Mihaljević i fra Berislav Ostojić. Papa je jako dobar s hrvatskom misijom u Argentini, kojoj je danas na čelu fra Jozo Peranić. Prva hrvatska veleposlanica u Buenos Airesu, gospođa Neda Rosandić Sarić bila je prijateljica biskupa Bergoglia. On joj je puno pomogao u tim teškim procesima.

Datum objave: 23.06.2014.