Autor: CroExpress

U moru priča koje su ovih dana pristigle na adresu naše redakcije izdvojili smo onu Andreja Viteza (32). Andrej živi i radi u Austriji, gdje se preselio zbog posla. Kao i mnogi drugi koji su bili prisiljeni otići raditi u inozemstvo, i on je bio razdvojen od svoje obitelji. I to ravno stotinu dana. Andrejeva priča po tome neodoljivo podsjeća na priču Mirjane Renić Matić, koja je izazvala veliko zanimanje naših čitatelja. Pogotovo kada pogledate naslovnu fotografiju, na kojoj se Andrej susreo s djecom prvi put nakon 100 dana razdvojenosti. No, počnimo od početka.

‘Zovem se Andrej Vitez, imam 32 godine, rođen sam u Zagrebu. Imam ženu i dvoje djece, trogodišnjeg sina i šestogodišnju kćer. Moja priča počinje u 11. mjesecu 2013. godine, kada sam počeo slati životopise i molbe za posao po cijelom svijetu. Doslovno.

‘Igra sreće i sudbine’

To je bilo poput igre na sreću, igre sudbine, jer tada nisam mogao ni zamisliti gdje će me put odvesti. Poslao sam više od 800 mail-ova u Austriju, Njemačku, Švicarsku, Kanadu, Ameriku, Veliku Britaniju, Japan, Dubai.. Imam 13 godina radnog iskustva u elektrostatskoj plastifikaciji metala (pulverbeschichtung) i smatrao sam da će to netko sigurno prepoznati. Jedino nisam mogao znati kada i gdje će netko prepoznati moje radno iskustvo. Mnogi su se smijali i govorili mi da to nije igra na sreću i da se na taj način ne traži posao, odnosno da nemam nikakve šanse da na taj način nađem posao. Ubrzo sam počeo dobivati odgovore iz cijeloga svijeta i time je moja vjera još više ojačala.

Dobio sam pozive na razgovor za posao u Kanadu, Ameriku, Dubai, Englesku, Njemačku i Austriju. Pošto živim u Hrvatskoj odlučio sam da otiđem na razgovor za posao u bliže susjedne zemlje -Njemačku (u dvije firme) i Austriju (također dvije firme). Uspješno sam obavio razgovore za posao i preostalo je čekati rješavanje pitanja radne dozvole. Od četiri firme, jedna firma u Austriji je uspjela za mene dobiti radnu dozvolu. Čekao sam 8 mjeseci na odgovor. 23. srpnja 2014. sam saznao da je pozitivan i 1. kolovoza sam počeo raditi u Austriji, u Feldkirchu – pokrajina Vorarlberg.

‘Tri najteža mjeseca u životu’

Uslijedili su najteži trenutci u mom životu, a to je bila razdvojenost od obitelji. Nakon 3 mjeseca sam dobio tjedan dana godišnjeg i tada prvi put vidio svoju obitelj. Nisam imao vremena i mogućnosti ih ranije posjetiti. Od Zagreba sam udaljen 14 sati vlakom. U prilogu Vam šaljem sliku koju je slikala moja žena kada su me nakon 100 dana dočekali na Glavnom kolodvoru u Zagrebu. Trenutak kada sam vidio svoju djecu, sreći nije bilo kraja.
Pola godine sam u Austriji, pronašao sam stan za obitelj, školu i vrtić za djecu, i sve ostalo pripremio za njihov dolazak. O razlozima mog odlaska bolje da ne govorim. Život bez stalnog posla i redovite plaće, bez prava na dječji doplatak… Život bez osnovnih uvjeta nije normalan život nego preživljavanje.

Na kraju bih s Vama podijelio svoj glavni i najvažniji razlog zašto sam otišao iz Hrvatske i došao u Austriju, a to je budućnost naše djece. Moja žena i ja bi se već nekako snašli u Hrvatskoj, ali već sada treba misliti na budućnost naše djece, a u lijepoj našoj Hrvatskoj je nažalost – nemaju.



Želite svoju priču iz iseljeništva podijeliti s nama?

Pišite nam na:

redaktion@croexpress.eu,
zoran.stupar@croexpress.eu
ili na našu Facebook stranicu.

Datum objave: 02.02.2015.