Autor: Mirela Tučić
S. Augustina je 1967. stupila u Družbu sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskoga u samostan u Splitu. Prve zavjete položila je 1971., a doživotne 1976. Pohađala je i završila srednju medicinsku školu te počela raditi na Klinici za kirurgiju u intenzivnoj skrbi u Splitu. Uz posao je i studirala te diplomirala 1990. na Višoj medicinskoj školi. Predano je služila teškim bolesnicima sve do 2012. kada se zaputila na Salomone.
‘Često sam sanjala kako se nalazim između dvije velike obale, a između je bio ponor. Kroz taj sam san shvatila da Bog sa mnom nešto želi. ‘Svađajući se i prepirući’ s Bogom, a i moleći za prosvjetljenje, napokon sam mu rekla DA!’, započela je svoju priču sestra Augustina Nikolić, misionarka na Salomonskim Otocima, koja je proteklih dana boravila u BiH, a pred sami polazak posjetit će i svoju Ramu u kojoj je rođena prije 61 godinu.
Rođena je u obitelji s desetero djece, njezino krsno ime je Marta i već je, kako kaže, kao vrlo mlada osjećala misionarski poziv, ali joj se ta želja nije mogla odmah ostvariti. Ostvarila joj se tek prošle godine u svibnju kada je, zajedno s dvije misionarke iz Hrvatske i jednom iz Hercegovine, ‘zaplovila’ prema Salomonima ostvarujući tako životni san.
Njeguje i liječi bolesne
Na Salomonima s. Augustina, po struci medicinska sestra, njeguje i liječi bolesnike u preuređenoj ambulanti. Liječnika nema pa se za sve intervencije obraćaju sestrama. Najbliži liječnik udaljen je 40 kilometara.
‘Život u misijama nije statičan nego dinamičan. Radno vrijeme ne postoji, nego od 00.00 do 00.00. Djelujemo na svim područjima i nastojimo obogatiti njihovu svakodnevicu. Želimo im posvijestiti njihovo ljudsko dostojanstvo. Bez obzira na to što su siromašni, bogati su na drugi način. Uvijek su im lica nasmijana, svaku poteškoću podnose s osmijehom… Od njih smo naučili kako biti strpljiv, živjeti bez žurbe’, priča s. Augustina koja, kada je tek stupila na tlo državice u Melaneziji na jugozapadu Tihoga oceana, nije očekivala da će vidjeti toliko siromaštvo, djecu koja hodaju bosa i gola, koja su gladna, kuće od lišća, bez struje i vode, bez higijenskih uvjeta…
‘Prvo što mi je palo na pamet je bilo kako im pomoći? Preselila sam se mišlju puno puta u naše bogate kuće, normalne uvjete i sve potrebno za život i pitala se što je to što nam neprestano nedostaje. A njima je za radost potrebno malo, to je sitnica, npr. djeci lizalica, bilježnica za školu, u obitelji malo šećera ili riže… Tamošnja djeca ne umiru od gladi, ali su nedovoljno ishranjeni, što se vidi po napuhanom trbuhu, a noge i ruke su im mršavi. Najgore je to što nema dovoljno novaca za lijekove, pa i mali komarac često dovede do smrtnog ishoda, ako se osoba zarazi malarijom’, kaže.
Projekt kumstva
Pored svega toga, priča s. Augustina, budući da je velika vlaga u zraku, kod ljudi se javljaju reumatski problemi. Zbog jake sunčeve topline ljudi obolijevaju od pojave katarakte i suhih očiju. Zato je u tijeku i akcija “Da te bolje vidim” tijekom koje se prikupljaju dioptrijske i sunčane naočale.
‘Stanovnici dobivaju medicinsku pomoć iz Novog Zelanda i Australije. Oni im šalju tablete, injekcije i ostalo… Ako se radi o teškoj bolesti, problem je kako platiti liječenje u nekoj od zdravstvenih ustanova! Usprkos svemu, djeca jako vole ići u školu i nastoje završiti školu. Vjeruju da u životu mogu nešto postići i stvarati budućnost. Iako pješače do škole oko 15 kilometara bosi i bez papuča, svjesni su da im škola donosi bolju perspektivu u životu. Zato smo pokrenuli projekt kumstva za školovanje djece. Kumstvom pokrivamo najprije napuštenu djecu i djecu bez roditelja ili ako su djeci roditelji bolesni te ako je u obitelji više od šestero djece. Prosjek djece u obitelji je između osmero i desetero djece, dok neke obitelji imaju i po 12, pa čak i 14 djece.
Za školovanje jednog osnovnoškolca je 50 eura, a srednjoškolca je od 200 do 600 eura godišnje, ovisi o školi. Mi im nastojimo platiti upisninu koja iznosi oko 100 eura’, objašnjava ova misionarka.
Povezana s Ramom
Sestra Augustina ističe kako je s rodnom Ramom uvijek povezana u duhu jer je to ipak kolijevka njezinog djetinjstva. ‘Živim s ljudima na Salomonima i za njih kao da su od tamo gdje sam i ja. Zato bih slikovito rekla kao da je moja Rama na Salomonima’, kaže te na kraju poručuje da nikad ne zaboravimo čovjeka do sebe.
Datum objave: 22.06.2014.
