Piše: Marijana Katalinić
– Počeo sam pisati sa šesnaest godina, s dvadeset sam upisao dramaturgiju na Zagrebačkoj akademiji za kazalište, film i televiziju, a već s dvadeset i dvije sam debitirao s dramom ‘Kreontova Antigona’ u uglednom zagrebačkom kazalištu ‘Gavella’, već iduće godine objavio sam prvu knjigu. S dvadeset i četiri godine imao sam prvu premijeru izvan Hrvatske, u Sloveniji u Mariboru, ubrzo u Nizozemskoj, Poljskoj, Americi… do tridesete godine života već sam imao tu sreću da mi se drame izvode i na drugim jezicima, da mi se objavi pet knjiga, da nakon studija postanem dramaturg, pa ravnatelj Teatra ITD, da se moji prozni i dramski tekstovi nađu u hrestomatijama i antologijama. Zadnjih godina imam tu sreću da godišnje iziđe po sedam ili osam izdanja mojih knjiga kod nas i u inozemstvu, te da imam godišnje po deset do petnaest premijera širom svijeta.
Za Vas možemo reći da ste jedini hrvatski pisac koji profesionalno živi od pisanja. Koliko je teško živjeti na taj način, naročito u vremenu u kojem nema mnogo sluha za kulturu, a time i za književnost?
– U manjim zemljama i u manjim jezicima u Europi piscu je nemoguće živjeti od svoga rada, ako ga ne počnu tiskati ili igrati i u drugim sredinama. Meni je u proteklih godinu dana od četrnaest premijera njih trinaest bilo u inozemstvu od Indije i Rusije do Brazila, Litve, Latvije, Poljske, Češke, Kosova… Prošli mjesec je moj roman ‘Kafkin prijatelj’ objavljen u Amsterdamu na nizozemskome i na češkome u Pragu. Zahvaljujući svemu tome ja mogu živjeti pristojnim životom srednje klase i do kraja se posvetiti pisanju.
Ostvarili ste ono o čemu drugi samo sanjaju. Napisali ste mnogobrojna djela, od kojih su mnoga prevedena na čak 35 jezika. Vaše predstave je diljem svijeta pogledalo više od tri milijuna ljudi. Kako je se razvijao Vaš uspjeh u inozemstvu i kako se nosite s uspjehom?
– Sretan sam što se moj hobi iz mladosti pretvorio u moj poziv i moj posao i što mogu živjeti od svoga rada. A uspjehom se ne opterećujem, kako sam se kao mladić naučio na to da mi se knjige tiskaju, drame i komedije izvode, da povremeno dadem neki intervju za tisak ili televiziju, sve to me već odavno više ne fascinira… čak mogu reći da me zamara. Po prirodi sam vrijedan čovjek i to što sam volio raditi i što sam uživao u svome poslu spasilo me od toga da mi uspjeh ne udari u glavu. A i vrlo brzo sam počeo vjerovati da sam nisam zaslužan za svoj talent, da mi je to dar od Boga, i da se ne smijem praviti važan što sam dobio taj dar na ‘usavršavanje i ‘korištenje’.
Jedini ste živući dramatičar u Europi kojemu je posvećen kazališni festival. Možete li reći par riječi o Gavranfestu?
– Tu čast su mi ukazali Slovaci koji su prije deset godina pokrenuli kazališni festival Gavranfest na kome se izvode samo moje drame i komedije u njihovom povijesnom gradu Trnavi. Oni su organizirali četiri Gavranfesta na kojima su pored slovačkih teatara nastupali i teatri iz Slovenije, Francuske, Češke, Poljske, Austrije i Hrvatske. A ove godine se festival preselio u Poljsku, pa je u Krakovu u Teatru Ludowy održan peti Gavranfest. Taj festival je doprinio mojoj afirmaciji u inozemstvu i iskreno sam zahvalan svima koji su sudjelovali u njegovoj organizaciji i realizaciji
Nakon mnogo godina pisanja i izdanih djela osjetite li pomanjkanje inspiracije? Gdje i na koji način crpite inspiraciju, jednako kao prije ili…?
– Nikada nisam saznao što je to pomanjkanje inspiracije. Ideje su dolazile kada su one željele, bilo je jedino pitanje kojoj ideji dati prednost, jer nikada nisam pisao dva teksta paralelno. Srećom nadahnuće me nije napuštalo sve do danas. A inspiracija je svuda oko mene. Život sam i sve ono što se događa meni, mojim prijateljima i poznanicima, tako je poticajno za pisanje novih priča u čijem su središtu međuljudski odnosi.
Sa stajališta pisca, možete li reći par riječi o svom stilu pisanja? Možete li svoj stil usporediti s nečijim?
– Nezahvalno je samoga sebe analizirati. Potpuno drugačiji književni jezik rabim kada ispisujem svoje suvremene romane,kao što su ‘Zaboravljeni sin’ i ‘Kako smo lomili noge’, nego kada sam pisao romane nadahnute Biblijom kao što su ‘Judita’, ‘Krstitelj’ i ‘Poncije Pilat’…također možete uočiti veliku razliku u stilu kada su u pitanju moje drame, u odnosu na moje komedije. U komedijama inzistiram na svakodnevnom jeziku, ponekad dijalektu, ponekad žargonu, dok kod drama nastojim na drugoj vrsti izričaja. Tema i junaci moje priče presuđuju kakav ću jezik rabiti.
Dobitnik ste nagrade HAZU za Kafkin prijatelj. Ovo je djelo koje je oduševilo mnoge. Možete li reći par riječi o njemu?
– ‘Kafkin prijatelj’ je moj posljednji roman i jako mi je drag. U njemu govorim o prijateljstvu Franza Kafke i Maxa Broda, ali i o ženama koje su bile važne u njihovim životima.To je priča o ljudima kojima je književnost važna koliko i sam život. Sretan sam i zbog te važne nagrade i zbog dobrog prijema romana od strane čitatelja i kritike, a drago mi je da se pored spomenutih prijevoda trenutno prevodi na još nekoliko jezika. A kada već govorim za čitatelje iz Njemačke, mogu reći da sam sretan što je Seifert Verlag iz Beča objavio čak četiri moja romana u tvrdo ukoričenom izdanju, a riječ je o romanu ‘Zaboravljeni sin’ koji se u prijevodu zove Der Engel aus Omorina i u njemu je junak dvadesetogodišnji lakše retardirani mladić koji živi u Slavoniji, te su na njemačkome objavljeni i moji Biblijom nadahnuti spomenuti romani Judit, Pontius Pilatus i Johannes der Taufer.
Datum objave: 22.06.2014.
