Autor: Josip Lončar/Book

Da su poslušali liječnike i ostale koji su ih nagovarali na abortus, njihova priča ne bi bila ovakva! Odlučili su se za život i tako omogućili da mala Franka bude sada blagoslov svima. Djecu s posebnim potrebama, kako ih zovemo, često se sažalijeva. No, njima samo treba naša pomoć i potpora, a ono što oni nama daju zauzvrat, neusporedivo je veće: oni mijenjaju čitav naš pogled na svijet, naše ustaljene nazore, pomažu nam da se okrenemo od materijalnoga k duhovnome. Svaki je život dar, a s ovim anđelima dolaze i posebne milosti koje se ne mogu usporediti ni s čime…

Gdje ste rođeni, gdje živite, kako i gdje ste se upoznali? Ima li koji poseban trenutak kojeg se sjećate od upoznavanja, zaruka i planiranja vjenčanja?

Ana: Rođena sam 1984. u Zagrebu, odrasla u Belcu u malom selu Repnu, s 19 godina otišla na studij u Zagreb. Bilo mi je 27 kad smo se vjenčali i otad živimo s muževim roditeljima u Zlataru.

Silvio: Rođen sam također 1984. u Zagrebu gdje sam proveo prvi dio djetinjstva. Potom smo se odselili u Zlatar. U Zagrebu sam studirao, i ondje danas radim.

U prekrasnom smo braku tri godine. Upoznali smo se još u srednjoj školi koju smo zajedno pohađali, nakon sada nam smiješnih a tada ‘nespretnih’ situacija. Dakle, bila je to srednjoškolska ljubav koja je prerasla u brak.

Kada ste i na koji način posumnjali da bi moglo biti zdravstvenih problema sa začetim djetetom? Imate li od početka kakvu liječničku dokumentaciju (nalaze, mišljenja ili samo usmene preporuke)?

Ana: Osim skoro pa nepodnošljivih cjelodnevnih mučnina nisam imala osjećaj da s djetetom nešto nije u redu. Imala sam užasne noćne more u vezi djeteta, ali nisam to smatrala lošim znakom jer je to jedna od nuspojava trudnoće. Do 19. se tjedna sve činilo u redu, čak je doktorica ‘izmjerila’ i bedrenu kost (koju Franka nema), a to je jedan od znakova koji eliminira moguće transformacije. Svi su testovi ukazivali da se dijete razvija normalno.

No, nešto mi je ipak ostalo u gorkom sjećanju, netom prije liječničkog pregleda na kojem su prvi put utvrđene malformacije. Bila je to nedjelja nakon ručka; osjetila sam užasne, probadajuće bolove u trbuhu koji su me srušili na koljena. Nisu trajali dugo i nisu se više ponovili, ali tog sam trenutka posumnjala da nešto nije u redu.

Kad sam bila trudna 19 i pol tjedana ginekologinja se na kontrolnom pregledu požalila da nikako ne može izmjeriti dužinu nožica jer ih drži preduboko u zdjelici te k tome ima jako loš ultrazvuk. Zamolila me da ponovno dođem na pregled nekoliko dana kasnije, u bolnicu Zabok gdje postoji bolji ultrazvučni uređaj. No, niti ondje nije uspjela napraviti mjerenje pa nas je uputila u privatnu polikliniku. Pregled smo uspjeli dogovoriti odmah istu večer i tada smo na svoje zaprepaštenje saznali da dijete (još nismo znali ni spol ni ime) ima malformirane donje ekstremitete a da se od gornjih prikazuje samo mali dio nadlaktice (koje ipak pri rođenju nije imala).

Kako ste doživjeli liječnička mišljenja, preporuke i stavove? Kako kao budući roditelji a kako kao vjernici?

Ana: Prijem u privatnoj poliklinici bio je ugodan, doktoru sam objasnila zašto smo došli, a bili smo bezbrižni jer naša liječnica nije izgledala zabrinuto. Za vrijeme pregleda na 3D ultrazvuku, prvi sam puta jasno vidjela djetetovo lice i smiješak na njemu. Odmah nakon toga, doktor je okrenuo ekran od mene i hladnim tonom rekao: ‘Ovo su jako malformirane noge, ma to ni nisu noge, pa TO nema ni ruke!’ Osjećala sam se kao da mi je netko bližnji umro. Nikad prije nisam osjećala takvu bol, nisam si uopće mogla predočiti što mi je doktor upravo rekao. Zamolila sam ga da sjednem jer mi je pozlilo, željela sam otići po muža, a doktor mi je hladno odgovorio neka sjednem i pričekam da riješimo papirologiju. No, budući da od šoka nisam mogla odgovarati na pitanja, dopustio mi je da odem po muža. Predložio nam je da se odmah riješimo ‘toga’, odnosno abortiramo, jer ‘ako se i rodi živo, završit će u specijalnoj ustanovi za djecu s posebnim potrebama’.

Takav nastup jednoga renomiranog liječnika užasnuo nas je, i bacio na koljena. No odmah smo bili sigurni u jedno: ubojstvo nećemo dopustiti. Ni sami ne znamo kako smo došli kući, sjećam se da smo se pred kućnim pragom dvoumili hoćemo li to reći roditeljima ili ne, jer to bi ih neizmjerno rastužilo – Franka je njihovo prvo unuče.

Reagirali smo onako kako bi vjerojatno reagirali svi roditelji u takvoj situaciji: nevjericom i neprihvaćanjem. Zato smo dogovorili još jedan pregled, ovaj put u KBC-u Sestara milosrdnica, kod doktorice specijalizirane za slične probleme u trudnoći. Ona je bila mnogo ljubaznija i pokazala je empatiju prema našem ‘slučaju’. Na našu veliku žalost, potvrdila je prijašnju dijagnozu uz konstataciju da se, uz malformirane ekstremitete, ne prikazuje želudac. To nas je dodatno dotuklo. Do samog poroda, želudac se nije prikazao ni na jednom ultrazvučnom pregledu, a bilo ih je mnogo. Zbog težine slučaja, doktorica je oformila liječnički tim koji je dodatno potvrdio dijagnozu. Nakon pregleda objasnili su nam težinu malformacija i pitali nas želimo li dijete abortirati. Nakon što smo odgovorili negativno, na samom izlazu iz ambulante pristupila nam je medicinska sestra, povukla me za rukav i počela nagovarati da ipak abortiram dijete, jer sam ‘još mlada i uništit ću si život’. Jedva smo je se riješili.

Uslijedili su svakotjedni ultrazvučni pregledi da se utvrdi je li dijete još uvijek živo, jer postojala je mogućnost da umre tijekom trudnoće ili poroda. Ti dani kad sam morala na pregled uvijek su mi bili mučni jer spopadao me strah da je dijete možda umrlo. Ni nakon pregleda ne bi mi laknulo jer sam svaki put čula rečenicu: ‘Dijete je živo, ali vidjet ćemo što će biti do sljedećeg pregleda’.

Ana, kako je prošao porod, kakve su bile okolnosti prije i poslije? Kakvi su bili vaši dojmovi kad ste prvi put ugledali svoje dijete? Kako je reagirala obitelj?

Ana: Nakon što su se liječnici iznenadili da je dijete ‘izdržalo’ do 39. tjedna trudnoće, odlučili su me hospitalizirati do poroda. Sjećam se prekrasnih riječi doktorice Vesne Košec: ‘Kad ste već toliko čuvali to svoje djetešce, idemo do kraja’. Ni dalje nisam dobivala nikakve nade od liječnika; želudac se ni dalje nije prikazivao na ultrazvuku i pripremali su me na najgore. Vidno dobrog raspoloženja, zbog duhovne potpore velikog broja molitelja – rodbine, prijatelja, zajednice Dobri Pastir, i Kristofora – ostavila sam na liječnike dojam ‘čudakinje’. Pretpostavljam da su smatrali kako nisam psihički spremna na ono što me čeka. To se dalo naslutiti po njihovim međusobnim pogledima tijekom pregleda.

Smjestili su me na odjel patologije gdje me u sobi dočekalo odlično društvo. U 40. tjednu odlučili su inducirati porod. Za bolne trudove pripremala sam se po knjizi Duhovni pristup rađanju, pjevušeći i zazivajući tako Svetog Duha prilikom svakog bolnog truda. Šećući tako po hodniku i pjevušeći, nitko mi nije vjerovao da imam trudove sve dok liječnici (nakon 12 sati trudova) nisu odlučili da sam potpuno spremna za porod. Nakon pregleda, babica mi je rekla: ‘Vi ste za pola sata gotovi’. No nakon tri sata u rađaonici više je nisam držala za riječ. Od ulaska u rađaonicu, sa mnom je bio suprug i pružao mi veliku podršku. U jednome trenutku, bol je postao toliko jak da smo morali pozvati doktora koji je ustanovio da je Franka u defleksijskom stavu čelom – bio je potreban hitan carski rez.

Za nepunih sat vremena, Franka je rođena živa i zdrava. No to nisam znala sve do drugog dana poslijepodne jer nakon operacije (pod općom anestezijom) bila sam na intenzivnom odjelu bez mobitela i kontakta sa suprugom, a sestre mi ništa nisu htjele reći. Da mi je dijete rođeno živo i zdravo saznala sam tek od supruga kad su ga pustili k meni. Smještena je na odjel neonatologije gdje su je zadržali nepuna tri tjedna. Zbog nedostatka ekstremiteta, liječnici su sumnjali na niz pridruženih anomalija na unutarnjim organima: oštećenje sluha i vida, rascijepljeno nepce, nedostatke na srcu, plućima, kralježnici, mozgu, bubrezima, inkontinenciju, atreziju jednjaka a posebno na spomenuto nepostojanje želuca. Napravljen je niz pregleda i, na našu veliku radost, svaki je nalaz bio uredan. Najviše nas je radovalo što probavni trakt (jednjak, želudac) postoje i potpuno su funkcionalni, za što smo i najviše molili kroz cijelu trudnoću. Kad smo upitali liječnike kako je moguće da se prije poroda želudac nije prikazivao (a morao se), a nakon pregleda je sondiranjem utvrđeno da je ipak ondje, nisu nam znali odgovoriti. Tim dijelom, Gospodin je iskušao našu vjeru i prvi puta se proslavio u njezinu životu.

Kad sam ju prvi puta vidjela, nisam mogla suspregnuti suze. Bilo ju je čudno vidjeti bez rukica i malformiranih nožica, no to su bile suze radosnice. Tek sam onda shvatila da sam postala majka. Nisam toliko gledala na njezin invaliditet, koliko na to da se rodila živa i sa želučićem. Bili smo presretni! Imala je tako bistar, prodoran pogled kad je otvorila oči, prekrasne male očice. Franku je liječnički tim dobro prihvatio, medicinske sestre su uvijek bile pune hvale za nju kad sam ju došla podojiti. Uglavnom, nije bilo nikakvih loših komentara od medicinskog osoblja, već samo riječi hvale i ohrabrenja.

Silvio: Nikad neću zaboraviti kad sam prvi put ugledao Franku. Nakon što su usred poroda shvatili da položaj glave nije pogodan za prirodni porod, već da je potreban hitan kirurški zahvat, bolničko osoblje uputilo me natrag u čekaonicu. Bilo je to najneizvjesnijih sat vremena u mojem životu. Sve sam predao u Božje ruke, neka bude po volji Njegovoj. Kad je medicinska sestra napokon izašla s povijenim djetetom u naručju, pao mi je veliki kamen sa srca. Vidio sam je samo na trenutak, ali taj mi se bistar pogled duboko urezao u sjećanje. Gledala je ravno u mene kao da mi želi nešto reći. Kad je Franka napokon otpuštena iz rodilišta, bila je doma vrlo kratko jer je već nakon četiri dana morala na hospitalizaciju u KDB-u Klaićeva radi fizikalne terapije i vertikalne trakcije kukova. No ta četiri dana bila su dovoljna da se bake i djedovi zaljube u svoju malenu unučicu.

S navršenih 15 mjeseci u KBC-u Šalata na Franki je obavljen operativni zahvat produljivanja tetiva na nožicama, kako bi se donekle poravnala stopala, što je bio uvjet da može samostalno stajati. Nakon operacije imunitet joj je oslabio i počele su se nizati razne ‘dječje’ bolesti, od kojih se potpuno oporavila tek nedavno.

Kako su ljudi oko vas reagirali? Jeste li imali poteškoća pri odabiru krsnih kumova?

Ana: Franku smo krstili kad je navršila tri mjeseca. Šira obitelj bila je već upoznata s tim da nema ruke, dapače, čini nam se da je baš zbog toga svima posebno prirasla srcu. Kumovi su s veseljem prihvatili svoju zadaću. Krstio ju je vlč. Branimir Budinski (još uvijek su nam dolazili svećenici iz Marije Bistrice na zamjenu) dok je Franka svojim gromkim plačem – kasnije će se potvrditi – dokazivala svoju sklonost pjevanju. Krstili smo je kao Franka Josipa zbog zagovora svetom Josipu. Jednu smo stvar povezanu s krštenjem posebno zapamtili – otkad je došla iz rodilišta, imala je novorođenačke grčeve i znala je zbog toga plakati po nekoliko sati u komadu. Na dan kad smo je krstili, nestali su i grčevi. Možda je slučajnost, a možda i nadnaravna Božja intervencija koju je primila kao poklon u trenutku stupanja u Božje stado.

Datum objave: 24.01.2015.